Kada se općenito govori o aktualnom društvenom položaju hrvatske zajednice u Vojvodini i pravima koja (ne)ostvaruju članovi ove manjinske zajednice, moraju se, čini se, prvo iznijeti neke uvodne činjenice i ocjene, koje umnogome, vidjet ćemo, ne samo da omogućuju bolje razumijevanje, već u značajnome determiniraju njihov trenutačni položaj u srbijanskome društvu, uveliko uvjetuju probleme u ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava, kao i u slučajevima njihova kršenja, a onda i njihove zaštite.
NOVA MANJINA: U tom smislu sažeto i zaključno se može ustvrditi, kako su za položaj hrvatske zajednice u Vojvodini u razdoblju od raspada bivše Jugoslavije do danas sljedeći činitelji bili od odlučujuće važnosti:
Prvo, kao konstitucionalni narod bivše SFRJ, Hrvati u Republici Srbiji sve do 2002. nisu imali priznati status manjinske nacionalne zajednice;
Drugo, kao novonastala manjina vojvođanski Hrvati nisu imali, niti su pak mogli snažnije razviti institucionalne pretpostavke, da u većem omjeru participiraju u ostvarivanju manjinskih prava na obuhvatan i sustavan način;
Treće, stoga onda i nemaju prepoznatljive atribute manjinske zajednice (mali broj institucija, od znanosti i prosvjete preko kulture do medija, odsustvo snažnije elite koja bi bila privržena artikulaciji interesa zajednice, izostaje i djelatna spremnost za participiranje u pravima od strane većeg broja pripadnika zajednice,…);
Četvrto, postoji slaba integracija unutar zajednice i nejednaka organiziranost, u smislu da u životu zajednice potpuno izostaju članovi iz Banata, uže Srbije i Beograda, a ujedno to je teritorij na kojem ne postoji ni jedna hrvatska manjinska udruga;
PREKRETNICA PETOGA LISTOPADA: Peto, slabo je profilirana i uopće je nerazvijena elita, u kojoj dominira politička, dok su krhke intelektualne i kulturne, a gotovo potpuno izostaju menadžerske, gospodarske…;
Šesto, političko i uopće socio-kulturno okružje u kojemu žive bilo je i još uvijek je u velikoj mjeri s protuhrvatskim značajkama;
Sedmo, jedina je nacionalna zajednica u Vojvodini koja je trpjela veće fizičko nasilje u proteklih desetak godina, što dakako otežava njezin opstanak i razvoj;
Osmo, slabo su, nerazmjerno zastupljeni, to jest podzastupljeni su u strukturama vlasti, od razine lokalnih vlasti, preko regionalnih do centralne, te državnih institucija (sudstvo, vojska, policija, carina, prosvjeta…);
Deveto, isto vrijedi kada su u pitanju i vodeća mjesta u gospodarstvu, u sferama ekonomske i financijske moći;
Deseto, stanovite izmjene u ophođenju države imamo tek nakon 5. listopada 2000., a usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina na saveznoj razini u veljači 2002. i promjene manjinske politike za vrijeme vlasti DOS-a stvari se za Hrvate u Vojvodini mijenjaju na bolje. To se najbolje pokazuje po događajima iz druge polovice 2002., kada je formaliziran osnutak Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« pri Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine, zatim pokrajinski je parlament prihvatio inicijativu da i hrvatski jezik bude u službenoj uporabi na teritoriju Pokrajine, započeto je obrazovanje na hrvatskom jeziku u Vojvodini, preciznije u Bačkoj, a u prosincu 2002. uspješno je održana i elektorska skupština na kojoj je izabrano 35 vijećnika za Hrvatsko nacionalno vijeće, čime je jedno razdoblje u njihovoj povijesti privedeno kraju.
