U Isusovo vrijeme smatralo se da nesreća čovjeka zadesi zbog njegove grješnosti. Tko strada u nesreći zaslužio je to svojim grijesima. No, Isus upozorava svoje suvremenike, a i nas danas, da Bog nije nikakav osvetnik, naprotiv, ima s ljudima mnogo strpljenja. Ali, koliko je čovjek svjestan svoje grješnosti, koliko je svjestan da se mora mijenjati i da je potrebno odmah započeti?

Upozorenja

U evanđelju treće korizmene nedjelje do Isusa stiže vijest da je Pilat dao pogubiti Galilejce koji su se na blagdan Pashe pobunili protiv rimske vlasti te njihovu krv »pomiješao s krvlju njihovih žrtava« (Lk 13,1). Tu strašnu vijest on koristi kako bi poučio svoje slušatelje i otvorio im oči. Ni ovi koje je pogubio Pilat, ni oni koji su stradali u nesreći kada se kula u Siloamu srušila i ubila ih (usp. Lk 13,4), nisu bili veći grješnici od ovih koji stoje pred Isusom i slušaju njegove propovijedi. Dok je spominjao te tragične događaje, njegovi slušatelji nestrpljivo su iščekivali koje će objašnjenje dati zbog čega su se dogodile te tragedije, ali svakako nisu očekivali da će reći kako su i unesrećeni jednako grješni kao i oni na koje Bog nije poslao nikakvu kaznu. Jer, nesreća je značila kaznu za grijehe. Isus želi promijeniti njihov pogled na događaje. Ono što se desilo nije nikakva kazna nego upozorenje, znak čovjekove ugroženosti ako je zarobljen grijehom, jer je ljudski život krhak i različiti događaji mogu dovesti do njegovog konca, koji znači susret s Bogom.
Isus svojim slušateljima poručuje da žrtve nesreća nisu veći grješnici od ostalih, podsjećajući ih da su svi ljudi grješni i pred Bogom potrebni kajanja, ali Bog nije osvetnik. Sve što se dešava treba shvatiti kao upozorenje i poziv na obraćenje, koje je jedini pravi čovjekov stav pred Bogom. Čovjek treba odbaciti uvjerenja o svojoj pravednosti i bezgrješnosti, kako bi bio sposoban započeti proces obraćenja. U tom svjetlu treba se ostaviti i osude drugih, smatrajući ih grješnicima, te u njihovoj nesreći gledati kaznu. Priznati vlastitu grješnost jedino je što se od čovjeka traži.

Slika smokve

Kako bi pokazao Božju strpljivost prema čovjeku, Isus priča prispodobu o neplodnoj smokvi (usp. Lk 13,6-9). Vlasnik vinograda nezadovoljan je smokvom koja već tri godine nije dala roda i želi ju posjeći. No, vinogradar ga moli da od te nakane odustane, jer će je on okopati i pognojiti, pa ako ni tada ne rodi, neka je onda posiječe. Vlasnik pred ovom molbom popušta i daje smokvi još jednu priliku.
Još u Starom zavjetu odnos čovjeka i Boga prikazivan je slikom vinograda. Tako je slušateljima ove prispodobe posve jasno da je vlasnik u ovoj Isusovoj prispodobi Bog. Isus sebe prikazuje kao vinogradara, koji svojim riječima i djelima poziva čovjeka na obraćenje i mijenjanje svoga odnosa prema Bogu. On želi potaknuti ljude da uvide svoju grješnost i iskoriste Božje strpljenje te se promijene, kako ne bi ostali kao neplodna smokva u vinogradu. Što je sa smokvom bilo, je li dala rod ili ne, ne znamo. Ona simbolizira svakog čovjeka, a među ljudima nažalost ima onih koji toliko dugo odgađaju svoje obraćenje da naposljetku ne iskoriste vrijeme Božje strpljivosti. Ipak, poruka prispodobe je da je Bog dobar i strpljiv, svakome daje šansu da se promijeni i odbaci grijeh.

Ne znamo koliko vremena imamo

I u moderno vrijeme svjedoci smo različitih nesreća koje se dešavaju ljudima oko nas. Ne smijemo na njih gledati kao ljudi Isusovog vremena već onako kako nas on poučava, kao na znakove da smo potrebni obraćenja, jer ne znamo što i nas sutra čeka. Čovjek modernog doba obično mora prvo stići urediti posao, izgraditi ugled, imidž, karijeru, ostvariti profit... Zbog svega toga što »mora« prvo uraditi, nema vremena za vjeru, za obraćenje, pa to ostavlja kad bude star, u mirovini, kad ne bude imao druge obveze. Nije nam teško zaključiti da je tako kada odemo na svetu misu i vidimo da na njoj sudjeluju pretežno stariji ljudi, mladi nemaju vremena.
Potrebno je promijeniti prioritete i nikako dopustiti da upadnemo u zamku »pa nisam ja grješan, nisam nikoga ubio, nisam nikoga pokrao«. Vrijeme koje imamo dar je od Boga, treba ga iskoristiti najbolje što možemo, a to je za obraćenje i življenje vjere. Ne znamo što nosi sutra, hoće li nam Bog ostaviti još jedan dan da se stignemo promijeniti. Zato je najbolje svoj put obraćenja započeti odmah.