Postavljajući Macbetha, tragediju častohleplja, zločina, ludila i poraza, u palićkom Globu, u okviru Shakespeare-festa redatelj Zlatko Sviben odlučio je ispitati ovo djelo napisano 1606. ili 1607. godine iz kuta suvremene svakodnevice. Zbog toga je znatno pomjerio težišne točke dva najvažnija lika: lady Macbeth i Macbetha. Tako u palićkom Globu, umjesto intelektualno kancerozne, zločinačke nadmoćnosti lady Macbeth, koja je ideolog zavjere i ubojstva, susrećemo ambicioznu suprugu, dojučerašnju kućanicu, koja je pripravna na svaku gadost kako bi se dočepala vlasti, moći, značaja. Zato se i palićki Macbeth, koji se kod Shakespearea znatno duže kreće u prostoru između dobra i zla što čovjeku omogućuje da se bez ostatka propita od kakvog je blata pripravljen i za kakva djela se brzo i bez ostatka preobraća u sirovog i ne pretjerano zbunjenog čovjeka, samo s jednim naumom i izraženim credom: vlast, vlast i samo vlast. Palićki Macbeth je čak ispao »muškarčina koja zna što hoće«, istina ne i razloge, čemu sve to, što hoće, ali zato energično ispunjava sve preduvjete koji ga vode do najviše stepenice. Dakle, Svibenov je Macbeth ako ništa drugo, otjelovljenje ideje o heroju, nitkovu i bezdušniku koji sasvim lako obara i ubija protivnike, ali i nedužne, da bi ostvario svoju nakanu. Tek na mahove je Svibenov Macbeth somnabulni medij u čijem se vidnom polju susreću ovozemaljsko i mistično, sve što je sudbinski nezaobilazno. Međutim, ni tada taj spoj nema dovoljnu dubinu iracionalne tajnovitosti, što smanjuje moguće višestruka značenja. Tako se propušta šansa za otvaranje onih pitanja koja su u korijenu svijeta, života, smrti. No, zato je Sviben uveo neke nove, moguće odnose u igru: pa je tako lady Macbeth u određenim situacijama i jedna od suđaja-vještica, čime je donekle korigirana prvobitna interpretacija ovog lika. Tako se i Macduff pojavljuje kao vještica, a Malcolm (tko bi propustio?) i kao ubojica. Zato se, nema sumnje, isti glumac smjenjuje i u liku časnika, vratara i ubojice itd. Glumački je ova predstava, uz Tita Andronica, bez premca na Shakespeare-festu. Enver Petrovci je lik Macbetha iznijansirao od zasljepljujuće, nagonske, sirove snage do fine samoironije. Banquo Tanasija Uzunovića bio mu je druga strana, neka vrsta pravde, bez šansi. Dragomir Pešić je perfidnom Malcolmu, koji polako ali sigurno grabi ka vlasti i jedini prolazi kroz cilj, osigurao svu mjeru perverzije i nadutosti, dok je Mihajlo Pleskonjić do detalja sastavio lik čovjeka-stepenice, preko kojeg se svatko može popeti na tron, zaigra li na njegovom suženom registru. Mada Gordani Gadžić, darovitoj, i na neki način predodređenoj za ulogu ledi Macbeth, nije ostavljeno dovoljno prostora, znala je ona pružiti i više no što joj je bila glumačka zadaća. Njeno sjajno ostvarenje publika neće zaboraviti, kao ni uloge Ferenca Ároka (Duncan, vještica), Želimira Novkovića (časnik, vratar, ubojica), Luke Piljagića (stjuard, ubojica) i Edit Faragó (lady Macduff, vlastelinka). U predstavi još sudjeluju djeca: Stevan Pupavac, Milena Medić i Miloš Pušin, te glazbenici Robert Đivanović, Darko Tikvicki i Pál Zsiga. Vrijedi još istaknuti uspjele kostime Bjanke Adžić Ursulov, koja nas iz predstave u predstavu uvjerava u svoje nepresušno i visoko majstorstvo. Ovog puta uredila je i scenu. Zatim, izvanrednu, upečatljivu glazbu Davora Rocca, koja osigurava samosvojan zvučni znak, dograđujući scensku igru i koreografiju Nade Kokotović, koja u sceni borbe između Macbetha i Macdafa razlaže čovjekov pokret vodeći ga do njega samoga, onakvog kakav jeste: prepunog buke, pomame i bijesa, do časa kad u smrti se izvjetri [SN, VIII., 1986].