Priča o Subotica-transu, po svojoj sadržini a još više po epilogu, jedna je od rijetkih u ovom gradu koja se završava happy endom. Treba zaista duboko kopati po memoriji, pa se sjetiti da je sličan svršetak storije o radničkim pravima zabilježen prije više od deset godina u slučaju Tvornice vagona Bratstvo, u vrijeme kada ju je kupila slovačka kompanija Tatravagonka, a i u jednom i u drugom slučaju presudnu ulogu je odigrao Samostalni sindikat Subotice.
Javnosti je poznato da je prošloga tjedna potpisivanjem novog kolektivnog ugovora između poslovodstva Subotica-transa i sindikata okončana dugotrajna kriza u ovom poduzeću, a koja je prije mjesec dana kulminirala odlaskom polovine vozača na bolovanje koje je zapravo bilo drugo ime za štrajk. Konačne posljedice, sjećamo se toga, bile su prorijeđen vozni red, koji je funkcionirao na rubu opstanka osnovne djelatnosti poduzeća i na štetu građana. Sada, ako je suditi po zajedničkom priopćenju sindikata i udruge vozača i automehaničara Subotica-transa, novim kolektivnim ugovorom dogovoreni su »svi bitni detalji koji uređuju prava i obveze zaposlenih«. To se, naravno, prije svega odnosi na povećanje plaća vozačima i automehaničarima za 20% (prosječno oko 10.000, a ukupno na oko 55.000 dinara), ali i, za svaki slučaj, pravo zaposlenih na odlazak na bolovanje kako se ovo pitanje ni ubuduće, a ni retroaktivno, ne bi od poslodavca ili osnivača izvlačilo kao adut za nerad ili optužba za štrajk.
Pravo je pitanje, međutim, je li uopće do ovoga trebalo doći? Je li rukovodstvu Subotica-transa, s obzirom na to da su vrlo dobro upućeni u problem velikog broja odlazaka vozača u inozemstvo i upoznati s visinom plaća preostalih, zaista trebalo inaćenje s onima koji rade najvažniji, a najpotcjenjeniji posao u poduzeću čak i sa skupštinske govornice, kako je to učinio ravnatelj Aleksandar Aleksić riječima da je povećanje plaća nemoguće, jer za to jednostavno novca nema? Zašto ga je u tome podržala, a zapravo izložila vjetrometini i dodatnom nezadovoljstvu vozača, automehaničara i javnosti, lokalna samouprava kao osnivač Subotica-transa namjesto da je u startu problema posegnula za »vertikalnom komunikacijom« (kako to sve ovdašnje garniture na vlasti vole reći) i upotrijebila svoje (stranačke) veze na »višim razinama« u Beogradu, u konkretnom slučaju Ministarstvo financija? Zašto su se, dakle, i osnivač i poslodavac izložili blamu kada nisu bili sigurni u to jesu li dovoljno snažni izdržati pritisak zaposlenih, a kroz opetovanja »bolovanja« vozača i ionako nezadovoljnih građana zbog nerješavanja jednog od većih problema u gradu?
Nakon ove epizode, koja je završila na sveopće zadovoljstvo i sreću jedne od strana u pregovorima, nameće se i hipotetičko pitanje: kako će se poslodavci i osnivač (lokalna samouprava) ponijeti u slučaju da recept zaposlenih u Subotica-transu za povećanjem plaća preuzmu i njihovi kolege u drugim javnim poduzećima (a ima ih 13!)? Hoćemo li, recimo, usred ljeta trpjeti smrad neodveženog otpada zbog »epidemije« u Čistoći i zelenilu; jesen dočekati neočišćenih dimnjaka zbog istih razloga u Dimnjačaru, a usred zime neće biti koga da održava vatru u Toplani zbog bolesnih ložača? Stoga bajka o Subotica-transu, kao uostalom i svaka bajka, osim zadovoljstva zbog lijepog kraja ima i svoju poučnu stranu za sve aktere, a prije svih za najodgovornije: najljepša je ako priča o njoj uopće ne započne.
Z. R.