»More, naša očigledna granica, prema kojoj hitaju sva nestrpljenja i sva vjerovanja, ukazalo mi se u srcu pjesme kao samotna arena i središte obreda, ‘kružna pozornica’ ili žrtveni stol antičke drame, okolo kojeg se zbiva radnja i raspoređuju se najprije statisti ili protagonisti, kao djelići čovječanstva koji zastupaju staro ljudsko kopno, zauvijek u pitanju«, navodi Alexis Leger, čije je pjesničko ime Saint-John Perse. Rođen je na otočiću uz samu obalu Gvadelupe 1887. godine i to će obilježiti cijeli njegov život i stvaralaštvo. Bio je francuski pjesnik i diplomat. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1960. godine. Perse za sebe kaže da je čovjek s Atlantika, a taj Atlantik je za Persea izvor nadahnuća. Od početka do kraja svog stvaralaštva, od Pohvala do Morekaza Perse je okrenut moru i bogatstvu simbola koje u njemu pronalazi.
Prvo cjelovito izdanje Morekaza objavljeno je 1957. godine. Morekazi su hvalospjev moru, kolijevci koja je odnjihala civilizaciju, iz pera zrelog pjesnika. Sam pojam morekazi predstavlja nepokretne i izdaleka vidljive predmete koji moreplovcima služe kao orijentiri na obali.
Izvorište života
Morekazi se sastoje od četiri cjeline. Prvi dio, Prizivanje je prolog u kome se pjesnik obraća moru kao izvorištu života i obnove. Pjesnik u ovom prologu priziva nadahnuće.
Drugi dio je Strofa, a koji Perse određuje kao kretanje oko žrtvenika. Radnja je usmjerena na more, ali se sve vrijeme očekuje neki Stranac koji treba doći s mora, koga očekuju s velikim počastima i koji će biti ljubavnik neke besmrtnice kao Kirke ili Calypso ili čak personificiranog mora. Ovaj stranac mogao bi biti Odisej.
Treći dio, Hor, ima pjesnika kao zborovođu i predstavlja zajedničko ljudsko ushićenje morem. Ovdje je dano more kao element moći i izvor saznanja, more Svebiće. Ovdje se čovjek spaja s morem, prikazano je čovječanstvo koje gazi u more, prema svojoj sudbini.
U četvrtom dijelu Posveti Perse razrješava pjesnika i vraća ga samome sebi izvan nadahnuća i zanosa. »Mi što ćemo možda jedared umrijeti kazuje o čovjeku besmrtnom u žiži magnovenja.« Ovo je jedan od završnih stihova u Posveti i može se uzeti kao geslo Morekaza.
Pohvala traganju
Morekazi su pohvala ljudskom trajanju, obiluju poviješću i mitovima raznih kultura i naroda. Pretapaju se i prepliću keltska i grčka mitologija, kao i Persija, Rim, Egipat i Indija kao kolijevke civilizacija. Perse kao da briše granice među ovim kulturama i sve ih zajedno izranja iz mora maternice, mora kolijevke.
U Morekazima Saint-Johna Persea civilizacije se gube i prepliću i opet javljaju te u svom gotovo idiličnom poretku izranjaju iz mora. Perse je odabrao more kao ogledalo ljudske sudbine, kao vječitu snagu za ostvarivanje i nadvladavanje čovjeka. Perse hod ka moru vidi kao izraz nepokornosti modernog duha koji uvijek negdje skita, kao dramu ljudskog života. Morekazi slave život, od njegovih prapočetaka. Perse kao da pokušava premostiti jaz između božanskog i ljudskog, što uostalom svekolika poezija pokušava. Perse poziva svoju poeziju da prati jedno kazivanje u čast mora, da bude obred oko oltara povijesti. Vidi more koje svi nosimo u sebi do posljednjeg daha. Ovo je njegova počast moru. More je za njega vječnost koja sjedi na prijestolju i koja traži da joj se klanjaju, ali i ona koja traži žrtve. More žudnje u njegovim stihovima je more žudnje u nama, ali i more koje žudi za obnavljanjem, vječnim kretanjem i vječnom promjenom. Ono je uvijek isto, ali sve se u njemu i po njemu mijenja.
Klara Dulić
