Isus svoje učenike nikada nije zavaravao lažnim obećanjima lijepog i lagodnog života kako bi ih pridobio. Naprotiv, iskreno im je govorio da njega nasljedovati nije lako i da onog koji ide njegovim stazama čekaju brojne poteškoće i nedaće, čak i progonstva. No, onome koji u svim tim nedaćama ustraje i ostane njegov učenik obećavao je puno, a to puno je nagrada kod Boga. Mnogi nisu bili spremni onda, kao ni danas, podnijeti žrtvu zarad nasljedovanja Krista i odreći se ovozemaljskog komfora te im je zemaljski »sada« bio važniji od vječnosti. Ipak, Isus stalno poziva ljude da ga počnu slijediti. Upozorava ih na teškoće, ali zato nudi vječnu nagradu. Zamislimo se i mi nad tim pozivom. Nije li lakše otrpjeti teškoće na zemlji, gdje je sve prolazno, pa dobiti za nagradu vječnu radost?
Što nam Isus želi poručiti?
Evanđelist Luka prenosi Isusov govor u kojem najprije stoji višestruki »blago« iza kojeg odmah dolazi višestruki »jao« (usp. Lk 6,17.20-26). Zbunjuje nas što ono zbog čega se jednima prijeti, drugima će doći kao nagrada (posjed, sitost, radost, dobar glas). Zato mnogima dok slušaju ove Isusove riječi, početni osjećaj sigurnosti i nade jer vide sebe u prvoj skupini brzo izmiče i ostaje sumnja i strah, jer postaju svjesni kako bi sve učinili da se u ovom životu ne nađu među gladnima, siromašnima, žalosnima niti progonjenima. Svatko želi biti među bogatima, sit i radostan, prihvaćen i hvaljen od ljudi. Nije Isus imao ništa protiv toga da ljudi na ovom svijetu imaju to za čim teže, ali je znao da su često oni koji nemaju sve te ugodnosti žrtve onih koji imaju, koji su u svojim težnjama za boljitkom izgubili mjeru i postali nezasitni. Baš zato je tako oštro naglasio ove suprotnosti, te ih ostavio ljudima kao stalni ispit savjesti. Ovaj Isusov govor o blaženstvima znak je i njegove solidarnosti sa svima koji pate, koji su potčinjeni i ugroženi, koji su gladni, siromašni, progonjeni i nesretni, koji unatoč tome ljube Boga i slijede njegovog Sina te se zalažu za mir i ljubav.
Govor o blaženstvima je i izraz Isusove želje da svoju sigurnost ne stavljamo u zemaljska blaga nego da se pouzdajemo u Božju providnost. Kraljevstvo Božje koje on donosi ima drugačija mjerila nego kraljevstva ovoga svijeta. Veličina se u njemu ogleda poniznošću, malenošću i spremnošću na služenje. Oholost, arogancija, želja za vladanjem ništa ne vrijede. U kraljevstvu koje on donosi sve se mjeri prema čovjekovom odnosu prema Bogu i drugom čovjeku te je njegove kriterije teško zadovoljiti ukoliko je čovjekova težnja usmjerena na ovozemaljsku dobrobit. Nije lako shvatiti i ispuniti Isusove zahtjeve, zbog toga nije bio omiljen među velikašima svog vremena koji su tražili priliku da ga uklone. Isto tako nije bilo lako biti njegov učenik i naviještati ono što je i on naviještao. Zato su i njegovi učenici bili progonjeni; ipak do kraja su bili navjestitelji Radosne vijesti i promicatelji Kristovog nauka.
Preispitajmo se
Isusov četverostruki »blago« i »jao« upozoravaju i današnjeg vjernika. Mi »obični« ljudi nismo bogati, teško se danas živi. Nismo baš gladni, ali skromno jedemo, ne posjećujemo luksuzne restorane, niti jedemo neke delicije, teško nam je, život nam je prepun različitih problema, a ne uživamo nikakvo posebno poštovanje i ugled. Nitko nas baš ne progoni, ali nitko za nas posebno ni ne mari. Iz takvog pogleda na evanđelje lako se svrstati u prvu skupinu i nadati se da ćemo biti jednom među nagrađenima. Ipak, iako nismo među bogatim uglednicima i moćnicima, nalazimo li mi dovoljno vremena za Boga i bližnjega u našim svakodnevnim nastojanjima da osiguramo sebi pristojan život. Koliko puta smo zanemarili nedjeljnu misu zbog nekog društvenog događaja, jer »svi će biti, pa moram i ja« ili zbog toga što previše preko tjedna radimo pa želimo taj dan posvetiti obitelji, a misa se ne uklapa u taj plan? Koliko puta smo zanemarili molitvu jer toliko toga moramo uraditi, pa nemamo vremena? Koliko puta smo zatajili Isusa da ne bismo bili drugačiji od ostalih, u strahu da ne doživimo podsmjeh i odbacivanje? Jesmo li ikada umjesto zabave i druženja odabrali volontiranje?
Ako na ovaj način pogledamo svoj život, vrlo brzo ćemo shvatiti da imamo razloga za brigu. Nije se lako naći među blaženima. I Isus je više puta rekao da nije lako biti njegov učenik. Stoga bez obzira kako i gdje živjeli stavimo Boga i bližnjega na prvo mjesto, a Bog će se pobrinuti za sve ostalo. Što je najvažnije, nagradit će nas u vječnosti.
