Jedna od poznatijih Sonćanki, pučka pjesnikinja Pavka Domić, zimske dane provodi u samoći. Kadgod može, odlazi u crkvu; kad vrijeme dopusti, obiđe neku od bliskih prijateljica, često obilaze i prijateljice nju. »Sve je to lijepo, dani mi tako još i prolaze, no, zimske večeri su duge, preduge. Ponešto od pjesama napišem, ponešto dotjerujem, no, ne ide to baš uvijek. No, tu su mi albumi sa starim fotografijama, kad ostanem sama, najviše se družim s njima. Svaka od ovih fotografija me podsjeti na nešto, svaka ima svoju priču«, kaže Domićeva, tražeći i nalazeći baš jednu određenu, crno-bijelu, staru više od pola stoljeća. Na fotografiji je njezin pokojni suprug Mato, uvjetno rečeno na svojem radnom mjestu. Bio je uposlenik Jugoslavenskih željeznica. S još nekolicinom svojih kolega obilazio je pruge od Bukovačkih Salaša do Erduta, od Svilojeva do Doroslova, u središtu, odnosno na mjestu križanja ovih relacija bila je Sonta. Sonta se kroz sve ove godine nije pomjerala, jedino se mijenjalo stanje pruga. Nagore. Mijenjao se i značaj kolodvora Sonta. Od jakog središta u kojem se križalo puno vlakova, uvijek čistog i uređenog poput maloga vrta, živog poput mravinjaka zbog pretovara velikih količina roba, u većini poljoprivrednih proizvoda, danas je samo usputno stajalište, dobrim dijelom zaraslo u korov. »Ova fotografija nastala je negdje 1967. ili ‘68. godine prigodom Matinog obilaska pruge na relaciji Sonta – Erdut.  Moj Mata je od 1965. godine radio kao čuvar pruge. Pješice bi obilazio pruge na relacijama Sonta – Bukovački Salaši, Sonta – Erdut, Sonta – Karavukovo i Sonta – Svilojevo. U jednom pravcu ophodio bi prugu pješice, u Sontu bi se vratio vlakom, ili obrnuto, ovisi kako bi mu se bolje uklopila veza. Sa sobom bi nosio torbicu s nekim ključevima, što li, i crvenu zastavicu kojom bi strojovođama dolazećih vlakova signalizirao ukoliko bi na tračnicama uočio neko eventualno oštećenje koje bi moglo ugroziti sigurnost vožnje. Ni sama ne znam koliko je kilometara propješačio, jer je na tom radnom mjestu dočekao i odlazak u mirovinu«, sjetno priča Domićeva. Prisjeća se i nekih, u odnosu na današnje, posve drugačijih pravila za uposlenike na željeznici. »Tada su na željeznici za uposlenike bila postavljena neka poluvojna pravila, od ponašanja, od odnosa spram nadređenih, do odijevanja. Mata se uvijek na poslu morao pojaviti svježe obrijan, uredno podšišan, čiste i ispeglane odore, ulaštenih cipela. Podrazumijevalo se i trijezan. U ophodnji na relaciji Sonta – Erdut osobitu pozornost morao je obraćati na tračnice i pragove na mostu Bratstva i jedinstva. Tada je taj most služio za prijelaz preko Dunava i željezničkih i cestovnih vozila. Promet je i kod jednih i kod drugih bio vrlo gust, pa su se na cesti s obiju strana mosta redovito stvarale dulje kolone, a čekanja od nekoliko sati bila su redovita pojava. Kako most baš i nije bio širok, nije postojala niti mogućnost da se promet odvija u dvije trake. Tako bi se, čim bi prošao posljedni vagon pored ceste na bogojevačkoj strani mosta, rampa podizala i vozila bi kretala odmah iza vlaka prema Erdutu, a dolaskom na drugu obalu podizala bi se ona rampa i ta vozila propuštala. Po njihovom prolasku, ta rampa bi se spuštala, a uz isti postupak vozila bi se kretala iza posljednjeg vagona vlaka Erdut – Bogojevo. Taj sustav funkcionirao je sve do izgradnje novog mosta za cestovni promet«, prisjeća se Domićeva. Nažalost, u posljednja tri desetljeća sve se promijenilo. Nagore. »Tuga me uhvati kad vidim željezničku stanicu Sonta, zaključanu i bez osoblja, kad vidim zakorovljene tračnice, otpiljene brklje. Nikako mi ne ide u glavu zbog čega se ovo danas ni u čemu ne može ravnati sa stanjem od prije pola stoljeća«, suznih očiju završava priču Domićeva i pažljivo posprema fotografiju na njezino mjesto u albumu.
Ivan Andrašić