Krajem lipnja 1986. izvođački ansambl segedinske operne kuće, Verdijevim Macbethom, označava početak Shakespeare-festa [Miković,  SN, VI., 1986.]. Uslijedili su: Henry IV., San ljetne noći, potom projekcija filma Hamlet, nastup zbora koledža Shorter iz SAD-a, koncert ansambla Renesans i ansambla Acezantes iz Zagreba, a u međuvremenu su pripremljene premijera Hamleta u režiji Vita Taufera i Tita Andronica, u režiji Dušana Jovanovića. Kada je već postalo izvjesno kako će Shakespeare-fest uistinu započeti operom, dio se znalaca svojski trudio nametnuti uvjerenje, prema kojem subotička publika ovo zapravo ne smatra prikladnom gestom, napose zbog njezina (pre)kratkog postojanja i nikada razjašnjenog ukidanja Opere nakon dvadesetak uistinu uspjelih premijera, početkom pedesetih godina XX. stoljeća!
Međutim, zainteresirani su se okupili u lijepom broju. Od oko 800 mjesta na Ljetnoj pozornici, bezmalo sva su (upotrebljiva) sjedala bila popunjena. Prema zapažanjima uvaženih shakespearologa, ni jedna se njegova drama ne čita više od prvog i drugog dijela Henryja IV. – Zašto? Malo tko bi znao pružiti valjan odgovor. Dakle, Henryja IV. treba čitati! I da sam ovu poruku blagovremeno razabrao, ostao bih doma one večeri kada je segedinsko Nacionalno kazalište izvodilo spomenutog Henryja, kada je jedina svijetla točka bio tumač lika sir Johna Falstafa, jer se isključivo snagom svoje darovitosti uspio potpuno otrgnuti namislima iz redateljskog postupka. Na žalost, ne mogu saopćiti njegovo ime – budući da su organizatori Shakespeare-festa propustili na vrijeme tiskati programske afiše. O ostalim sudionicima ne bih ni riječi. 
Uistinu, potpisnik ovih redaka iskreno žali što nije mogao navesti imena glumaca, glazbenika i ostalih sudionika predstave – San ljetne noći, budimpeštanskog teatra Szkéné, koju je režirao István Somogyi. Smatra se da je Shakespeare sam smislio fabulu za ovu komediju, u kojoj na dobrostiv način ismijeva jade mladih ljubavnika, pjenušavu plimu i oseku njihove nestabilnosti, zaluđenosti, uzavrelih strasti i snova. »Jer ljubav gleda srcem a ne okom; / I baš zato Amora krilatog i lijepog, / Slikaju s krpom na očima, slijepog«. Ovaj čudesan izvor kipućih životnih sokova Shakespeare je prekrio, već u tekstu, finom mrežom sjena vila i plašila, koji u mirisnoj proljetnoj, ivanjskoj noći povlače osjetljive konce ljubavnih čarolija. Redatelj je cijelu stvar s mjerom propustio kroz malo ironije, i ne previše sarkazma, tek tu i tamo uz poneku gestu sprdnje, ali one fine, lišene opore žuči, kao da je htio komediju očistiti od svega ovozemaljskoga – »gdje dvojica za jednom šize«. Čak i kada se narugao žalosno-smiješnoj igri atenskih trgovaca, učinio je to tako, da se ni oni sami ne bi mogli na njega naljutiti. »Ako nisu slutnje naše / zadovoljstvo stekle Vaše / zamislite da ste snili / i tek žrtve varke bili. / I da ove slike tašte / tek su san i porod mašte. / Ne budite zle nam volje / drugi put će biti bolje. / Puk se kune svojom glavom / sve će stazom poći pravom. / Ili lažem to kad velim?! / Laku noć Vam svima želim /«. 
Budimpeštanski Szkéné Színház prikazalo je Shakespeareov svijet vrcajući svim svojim glumačkim, igračkim i pjevačkim umijećem. Gradeći dražesnu, bajkovitu predstavu, da bi ju većina gledatelja požalila što i ona, kao i sve ostalo, podleže zakonima hitronogoga vremena. Dodajmo, tomu je pridonio i sretno odabran scenski prostor: smješten u jednu krošnju bezmalo džinovskog hrasta u Zoološkom vrtu i unutar nje prozračna scenografija i vrtoglave ljuljačke šumskih duhova i đavolaka. I još jednom o publici. Ista je pokazala potrebnu domišljatost, budući da je u velikom broju navalila upravo na ovu predstavu, pa u gledalištu nije bilo mjesta za sve. No, uvaženi se publikum nije dao zbuniti, pa se lijepo rasporedio po okolnim krošnjama. Dosta ih se ispelo i na plato kaveza čimpanze Denyija (uključujući i potpisnika), a ostali su jednostavno prestajali više od dva sata, premda ih nitko nije tjerao da to čine. Nije li sve to pomalo – čudno? Volimo čuda!
Uslijedila je brutalno krvava Shakespeareova kazališna povijest Titus Andronicus. Slavom ovjenčani, hrabri vojskovođa Tit Andronic vraća se iz posljednjeg, pobjedničkog pohoda, u kojem je svladao Gote, zapatio brojno roblje među kojima su i kraljica Tamora i njezini sinovi. Rim ga slavi, i iz zahvalnosti nudi krunu, a ostarjeli i umorni Tit je se odriče u korist Saturnina, sina preminula cara. Ni ta mu gesta neće donijeti očekivani spokoj, niti će njega i njegovu djecu spasiti zlehude sudbine. Tit Andronic je hrabar, dokazan i omiljen u narodu, što naročito uznemirava one koji takvi nisu! Napose među poraženim Gotima i kraljicom Tamorom koju Andronic uzima za ženu, a ona mu vješto uzima vlast iz ruku. Iz ovog se polazišta nezaustavljivo odmotava užas tragedije – ubojstva, sakaćenja, silovanja, kanibalizam – sveopće ludilo, surova lavina krvi i suza, u čijem je epicentru volja za moć i žudnja za osvetom. Svekoliko zlo pokreće sve likove, a sjajni redatelj Dušan Jovanović zbog toga uvodi protagoniste ove tragedije u bezizgledno zatvoreni krug zida smrti, po kojem povremeno projuri motociklist Milana Maksimovića, dok urlik njegova motora gledateljima, dodatno, zaustavlja dah. 
Budući da je redatelj uskratio glumcima scenski prostor, uputio ih je da iz sebe iščeprkaju, svatko svoga vlastitoga demona, što su vrhunski izveli Rade Šerbedžija, Miodrag Krivokapić, Inge Appelt, Aleksandar Cvjetković, Damir Šaban, Danilo Čolić i Petar Radovanović, te Ana Kostovska i Sreten Mokrović. Mjereći klasičnom, antičkom, bistrinom postupke i djela ličnosti koje je pokrenuo u zidu smrti, Dušan Jovanović ih je stjerao u prostor vlasti, moći, osvete i njihovom užasnom patnjom upućuje željenu poruku gledateljstvu. Naravno, nije se libio ni poruge: demontirajući mehanizam vlasti i države, pravdu je dodijelio klaunu, dozvolivši mu da tek neartikulirano cmizdri, i licemjerno suosjeća s ubogima što je u gledalištu izazvalo očekivani podsmjeh.