Fotografija je snimljena školske 1960./61. godine na jezeru Palić u Subotici. Na njoj su učenice Eva Barun, Ruža Miloš i Pavka Miloš. Sve tri su polaznice šestoga razreda osnovne škole Ivan Goran Kovačić iz Sonte. Ovdje su na jednodnevnoj ekskurziji sa svojim razredom. Sve tri su prvi put u Subotici i na Paliću.
Svake školske godine škola je organizirala makar jednodnevni izlet u neki bliži ili dalji grad. Putovalo se samo vlakovima od Sonte do odabranoga mjesta. To su najčešće za više razrede bili Osijek, Subotica, Novi Sad i Beograd. Do Subotice i Osijeka prometne veze su bile jako povoljne i po cijeni i po udobnosti putovanja. Ta dva grada su bila zanimljiva, jer su imala teatar, zoološki vrt i u blizini jezero ili rijeku.
Iz Sonte se kretalo rano vlakom, pa se po dolasku u grad prvo odgledala predstava u teatru, a onda obilazak zoo-a, pa na Palić ili na Dravu, ovisno o tomu koji je grad odabran za izlet. Na Paliću se moglo voziti čamcima, a na Dravi se do zoo vrta prelazilo kompom.
Za djecu sa sela je svaka ekskurzija, a naročito u grad, bila veliki izazov i izvor radovanja, već od vremena kada bi učitelji saopćili da se u dogledno vrijeme ide na ekskurziju. Noć pred ekskurziju je bila neprospavana od silne radosti i uzbuđenja. Već ujutro, u vlaku, nastavno osoblje je imalo pune ruke posla, tj. djecu se moralo pomno nadzirati. Svi smo se gurali do prozora i stisnutoga jednoga oka, između kažiprsta i palca, iz daljine mjerili i čudili se kako su male kuće, ljudi i životinje po livadama. Šetali smo po vagonima da vidimo kako je VI. b, VI. c ili VI. d. Isto tako su oni navraćali do našega VI. a razreda. U općem metežu brzo smo stigli u Suboticu. 
U teatru, polovica nas je zaspalo, jer je prošla noć, kao što rekoh, bila veoma burna. Autorica ovih redaka se ne sjeća predstave, jer se za vrijeme izvedbe također našla u blaženom odsustvu.
Razbudili su nas majmuni i druge životinje kada smo stigli u zoo vrt. I tu su naši nastavnici imali posla, jer netko je na brzaka gurnuo prst u zabranjenu ogradu. Na sreću, ostao je samo bez dijela nokta. Poslije objeda dobili smo slobodno da šetamo uz jezero, ali na dohvat učiteljskom oku.
Neki od dječaka su ponijeli damil i udice i kao vrsni majstori pecanja, od priručnih grančica i ponesenog od doma napravili pribor za pecanje. I danas prepričavamo kako su nahvatali ribe, a jedan od njih i šarana prave kilaže. Upecanu ribu su stavili u školske torbe koje smo nosili sa sobom i tek navečer donijeli u Sontu.
Mnogi su žalili što je rano proljeće, te se nismo mogli kupati. Voda je bila prehladna. Ubrzo smo zaboravili na kupanje i žal nadoknadili vožnjom čamcima. Popodne smo se vratili u grad koji je mirisao na prženu kavu, karamel i čokoladu. Tvornica Pionir radila je punom parom.
S ekskurzija se uvijek donosilo (to je bilo pitanje časti) doma mlađim braćama i sestrama mali dar. U to vrijeme se tek pojavio zamrznuti sladoled. Sladili smo se dok je trajalo novca, a neki su sladoled stavili u torbu i ponijeli milošće iz Subotice za one koji su ih doma željno iščekivali. Na žalost, neki su te večeri i zaplakali, jer je s Palića stigla samo slatka čorbica, koju se nije moglo ni pohvatati s dna školske torbe.
Tri djevojčice s fotografije su cijeli život provele u Sonti. I danas se često sreću, popričaju, pitaju za zdravlje kao da su rodbinski povezane. Tako je to sa školskim prijateljima. Vezuju ih za navijeke niti zajednički proživljenih dana.
Ruža Silađev