Odmah valja reći: Hamlet s početka srpnja 1986. viđen na sceni Shakespeare-festa na Paliću, ostvaren tumačenjem Tamása Jakaba, glumca iz Segedina, ispao je nedoživljen, školski sterilan, praznjikav, što li – odveć na površini. Može li, uopće, lik Hamleta biti neuzbudljiv? Pogotovo ako znamo da ga je Shakespeare nijansirao kao mnogostruko složenu, slojevitu i bogatu, prije svega misaonu ličnost, koja je zbog toga u tragičnom raskoraku s priglupom, grabežljivom, podlom i opasnom okolicom, koja ne preza ni od zločina.
Više je okolnosti pridonijelo da lik palićkog Hamleta ispadne pretežno nezanimljiv. Pođimo od izbora glumaca, čije životno i scensko iskustvo, za sada, ne dopušta više. Tome je kumovao i nedostatak vremena. Tamás Jakab do premijere nije ovladao tekstom, zamuckivao je, čak brkao redoslijed rečenica, pa se ispravljao kao da je na probi. Sve je to teško spojivo s Hamletovim briljantnim umom, koji se itekako ogleda u njegovoj superiornoj, skalpel-preciznoj rečenici, od koje se gledalište može napuniti ozonom višeznačnosti. 
Ne osigurati mu ovo, možda najvažnije svojstvo, znači susret s Hamletom iz kafića, tu iza ugla. Premda sumnjam da je to bio cilj teme, jer se tada ne bi posezalo za Shakespearom. Najzad, Hamlet se ne može svesti samo na neke manifestacije adolescentnog ludila, jer njegova ličnost nudi neusporedivo više, slojevita je i sazdana od oprječnosti. Hamlet se suzdržava od osvete iz moralnih razloga, zbog savjesti; uzrok njegove neodlučnosti nije nikakvo ludilo već zgađenost nad svijetom i samim sobom. Zbog toga Hamlet otvorenih očiju gleda u ždrijelo smrti, vidi u njoj jedini izlaz iz nepodnošljivih životnih okolnosti i svijeta kojega je prozreo, s kojim se ne miri i kada nema dovoljno snage mijenjati ga. Hamlet, dakle, ne koketira sa smrću, već je istinski priziva. 
Umna i visokomoralna, ali nedjelotvorna Hamletova ličnost, zbog svega, neodoljivom, magnetnom snagom privlači udružene gluposti, podlosti i svekolike niskosti okolice, naprosto sve koji ga kane gurnuti u ludilo, jer samo tako (ne) mogu objasniti njegove postupke, tim bijednim pokušajem pravdanja pred svijetom, očajnički tražeći kakvu-takvu racionalizaciju za svoj razulareni dvopapkarski stampedo, iz ničega u ništa. 
Srećom, ostali glumci u ovoj predstavi pružili su znatno više od nositelja glavne uloge. U prvom redu Miklós Korica (kralj), Gabriella Jonás (kraljica) i István Bicskei (duh Hamletova oca i putujući glumac). Gradeći svoje likove u prostoru braka, preljube i zločina doveli su do apsurda svijet u kojem se živi da bi se plodilo, ubijalo, umiralo. Iskusni Zoltán Barácius (Voltimand), Albert János (Polonije) i Sándor Medve (Ozrik) sretno su ispleli paukovu mrežu vlasti koja kontrolira sve njene protagoniste, uključujući i nominalno najviše. Mladi Levente Törköly (Laert) i András Búbos (Horacije), mada tek stječu prva glumačka iskustva, potvrdili su da na njih treba računati. 
Ofeliju su tumačile čak tri glumice: Edit Faragó, Henrietta Varga i Zita Gyenes, ispitujući putenost, čednost i rastrojenost ovog lika, na žalost, bez očekivanog atraktivnijeg uprizorenja, ponajviše zbog toga što ni dramaturški, ni redateljski ovaj homo triplex nije još slojevitije iznijansiran. Najzad, treba izdvojiti Ferenca Ároka (grobar) i Zsuzsu Daróci (glumica) i njihove zgusnute, snažne epizode. Dramaturg András Forgács (Budimpešta) i redatelj Vito Taufer (Ljubljana) s razlogom su pozvani na Shakespeare-fest da pruže svoje svjedočenje o Hamletu žednom života i bolesnom na smrt. Kloneći se iskušenja (neželjenog) kliznuća u apoteozu smrti, ponudili su maštovitiji scenski uradak koji ih preporučuje i za naredne pothvate. Treba istaknuti još i to da su kostimi Bjanke Adžić Ursulov, namijenjeni Hamletu, kraljici i kralju, pa donekle i Ofeliji (Ofelijama) prava mala remek-djela, dok je scena Istvána Hupka osigurala potpun doživljaj hladnoće i okrutnosti kraljevskog zamka, u kojem vrebaju samo poraz i smrt [M. Miković, SN,  VII. 1986.]