Albertus – Albert, daleki predak u našem obiteljskom stablu, oženio se 1815. godine u Velikoj crkvi gdje je i kršten, bilo mu je tek 20 godina, još mlađom, 17-ogodišnjom Marijom Šljiva (ili Sliva). Kumovala mu je kuma s krštenja Kristina Antunović. Sve po redu i običajima. Marijino djevojačko prezime poslije, pri upisima krštenja i vjenčanja njihove djece susrećemo u različitim varijantama: Slivovits, Shlivin, Sliovity... U matičnim knjigama ne nalazim podatak kada je naša pramajka Marija otišla s ovog svijeta, ali je pouzdano bila među svojima u vrijeme ženidbe mog navrdjeda Lovre – Josipa, a njenog sina, 1842. godine, u tada novoosnovanoj župi sv. Roka (Kerskoj). Kada je Albert umro 1880. godine bio je udovac.
Po svemu sudeći, Albert je bio jedini dječak među troje ili četvero djece u svojoj obitelji, te nositelj obiteljske loze i prezimena na naredno pokoljenje; čovjek neobične sudbine koji je kroz mnoge tragične događaje među svojim najbližim, u vrijeme kad su (s našeg aspekta) i banalne upale uslijed komplikacija odnosile živote, ostao kao stožer do 85. godine života i tada napustio ovaj svijet. Svoje pozne godine živio je u današnjem Gatu, u Palmotićevoj ulici, ali je za života svjedočio odlasku sve svoje djece. I male djece, ali i odraslih sinova i kćeri. Umirali su još premladi za odlazak, u četvrtom-petom desetljeću života, ostavljajući iza sebe potomstvo kao izdanke iz kojih je obiteljsko stablo nastavilo rasti. Ono raste dalje i u ovom, 21. stoljeću. Vjerujem, iako nemam dokumentirane podatke, kako je upravo djed Albert bio oslonac, a možda i zakonski staratelj mom šukundjedu Miji kada je već kao desetogodišnje dijete ostao bez oca 1855., a ubrzo, četiri godine kasnije, i bez majke.
Mom pokoljenju u obiteljskom stablu Albert je šesta generacija predaka. Po nazivima predaka prema Wikipediji, Albert nam je kurđel (predak iz šestog koljena).
Sveto trojstvo na gradskom trgu
Kada se Albert oženio u studenom 1815. godine, u centru grada, na tadašnjoj tržici već se uzdizao spomenik Svetom trojstvu, svečano otkriven 20. kolovoza te godine. Spomenik je podigao subotički plemić Matija Vojnić od Bajše, a izradio ga je zidarski majstor iz Sombora Karl Salzer. Podignut je u težnji da se grad zaštiti od svih nedaća. Prema predanju sačuvanom među Subotičanima, na tom mjestu se kroz vrijeme nikako nije uspijevalo isušiti blato. Prinijeti su darovi u hrani (prema legendi, u dubinu su bacili »tri pole slanine« pa je voda stala), a kada je tlo isušeno, iz zahvalnosti Bogu podignuto je Sveto trojstvo. Ali tu nije kraj čudima...
Spomenik se nekada visoko uzdizao na trgu, na postolju na sedam stepenika! Naime, tlo na koje je prije dvije stotine godina postavljen spomenik bilo je znatno niže nego što je danas... Što se u prošlosti događalo s terenom trga?
»Gradska kuća je izgrađena na nekadašnjem močvarnom, nestabilnom terenu, koji je nasut krajem 19. stoljeća. Godinu dana nakon što je Titus Mačković postao glavni gradski inženjer, tijekom 1879. godine izvedena je nivelacija prostora nasipanjem pijeska i kaldrmisanjem trga. Tada se još stara Gradska kuća nalazila na ovom prostoru, ispred nje tržnica i spomenik Svetom trojstvu. Prilikom radova, šest ili sedam stepenica koje su vodile do spomenika ostale su pod zemljom, jer je njegova osnova od ovog vremena bila u istom nivou s površinom trga. Mada je planirano dalje niveliranje terena, s radovima se nije nastavilo, te danas visinska razlika terena na obodu Gradske kuće, od Trga slobode do Strossmayerove ulice iznosi 125 cm.« (Gordana Prčić Vujnović u monografiji Gradska kuća Subotica 1912. – 2012.)
Ima podataka kako je spomenik obnavljan 1912., a o popravci kipa Svetog trojstva postoji dokument iz 1921. godine. Spomenik se na istom mjestu uzdizao sve do 1964. godine kada je iz centra grada premješten pored katedrale. Pola stoljeća kasnije vraća se na lokaciju koju su još naši preci isplanirali prije 200 godina. Postupno vraćanje najstarijeg spomenika nakon restauracije skulptura započelo je na pragu zime, pri kraju 2015. Radovi su završeni u proljeće 2016. godine. Spomenik Svetom trojstvu u potpunosti je otkriven i posvećen 22. svibnja.
Gradska kuća s tornjem i osmatračnicom
Nedugo po postavljanju spomenika Svetom trojstvu, u centru grada nastao je još jedan važan objekt: druga Gradska kuća 1828. godine.
»Porastom ekonomske moći vladajuće klase u Subotici se javlja tendencija za izgradnjom bogatijih i raskošnijih građevina. Grad se razvijao takvom brzinom da je već 1828. godine Subotica sa 34.358 duša zauzela visoko, peto mjesto po broju stanovnika u zemlji. Sukladno tome, uslijedio je i rast zaposlenih u političkoj vlasti i administraciji. Sve to, dovelo je do potrebe za zgradom po novom ukusu, prilagođenom naraslim potrebama grada. Već 1820. godine, komisija sastavljena od: gradonačelnika, tri senatora, predsednika Zaklete općine i gradskog građevinskog inspektora odgovornog za izgled unutrašnjosti grada, predložila je izgradnju nove gradske kuće.
Nekoliko godina poslije inicijative srušena je postojeća i na istom mjestu, ali na većoj površini sagrađena nova, druga po redu Gradska kuća u Subotici, 1826. – 1828. godine. Podignuta je katna, barokna zgrada s tornjem kojeg su krasili zvono i sat. U tornju je bila smještena i vatrogasna osmatračnica... Ubrzo s napretkom kapitalističkog razvoja, međutim, i ova građevina postaje prevaziđena...« (Stevan Mačković u monografiji Gradska kuća Subotica 1912. – 2012.)
Na svečanosti povodom završetka izgradnje Gradske kuće 1828. godine pročitana je »Besjeda«, interesantan i danas povijesno vrijedan dokument s detaljima o razvoju grada i događanjima i promjenama od subotičkog vojnog utvrđenja do statusa slobodnog kraljevskog grada, iz pera ljudi koji su svjedočili tom vremenu, prije gotovo 200 godina (Tekst »Besjede« objavljen je u publikaciji Korijeni, svjedočenje stoljeća, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 1991. godine). Nabrajajući neke od do tad podignutih gradskih objekata, u svečanom govoru je iznijeto i ovo:
»Nedugo potom podignuta je stara Gradska kuća, župna crkva s dva tornja, sjajna crkva starovernika, velika kasarna koja se sastoji od više zgrada i manje kasarne za visoke oficire, veličanstvena župna kuća, te osim kuća pojedinih gospodskih lica, koje su ranije ili kasnije izgradili na ukras grada, podignute su narodne škole, a 1817. uz velike troškove izgrađena je gimnazijska zgrada. Iza toga je sledila – na mestu stare, niske i za razgranate gradske službe tijesne bivše Gradske kuće – tornjem ukrašena Gradska kuća, koja veličinom, visinom i dostojanstvenošću nadmašuje okolne zgrade...«.
Spominje se u govoru i nastanak spomenika Svetog trojstva u centru grada trinaest godina ranije, kroz javno iskazanu zahvalnost financijeru ovog obilježja:
»Pored svega ovog ne smijem prešutjeti darežljivost i velikodušne zasluge veleštovanog gospodina Matije Vojnića od Bajše, prisednika sudbenog stola zakonom ujedinjenih županija Bač i Bodrog, unuka ranije spomenutog člana Veća Lukača Vojnića, koje su u javnosti grada poznate, koji je, ne računajući ovamo bolnicu što je o njegovom trošku podignuta u mestu Bajši, podigao uz velike troškove na središnjoj pijaci stub s grbom u počast Svetom trojstvu, u okolini grada kalvariju koja služi za podsećanje na patnje našeg Gospoda Hrista, i druge njegove manje darove, koje je više puta običavao davati siromasima u bolnici, obezbeđujući bolesnicima bolnice našeg grada posteljinu i pokrivače, a bolnici je poklonio deset hiljada forinti u menici, što je već i položio u gotovom novcu...«.
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine)
