»Imam 35 godina radnog staža, a vidi me gdje sam danas poslije tolikih godina. Na burzi rada. Prvih 30 godina još tako-tako, ali ovih posljednjih pet godina ne mogu ni pobrojati kako su se sve zvale firme u kojima sam radila. Ne, nisam ja mijenjala poslodavca, već je on mijenjao nazive svojih tvrtki i svaka dva mjeseca zapošljavao me je u drugom svom poduzeću. Tako da sam u ovih posljednjih pet godina ja radilia sve dva, po dva mjeseca. Nemaš stalni posao, znači nemaš pravo na kredit, na dozvoljeni minus u banci, nemaš sigurnost na poslu «, vajka mi se jedna Ljiljana. I nije njena priča neki usamljen primjer kako poslodavci na suptilan način (a sve u skladu sa zakonom, ili rupama u zakonu) drže svoje zaposlene u stalnom strahu, neizvjesnosti, a usput izbjegavajući sve one obveze koje za sobom povlači stalno zaposleni radnik, kao što je pravo na godišnji odmor, ili (za poslodavca još gore) obveza isplate otpremnine u slučaju otkaza.
Ovako nešto možda je bilo nezamislivo u vrijeme kada je naša Ljiljana s početka priče zarađivala prvu plaću, a danas je to izvrdavanje zakona u formi rada na određeno vrijeme sasvim uobičajena pojava. Potvrdit će to i u Nacionalnoj službi za zapošljavanje riječima da poslodavci uglavnom traže radnike za rad na određeno, a pravila nema; tako je u sektoru usluge, ali i u proizvodnji. A i bez njihove potvrde, sve je jasno. Dovoljno je samo slušati ljude oko sebe. Dovoljno je samo pogledati podatke iz Centralnog registra obveznog socijalnog osiguranja. A tu piše crno na bijelo da od 37.161 zaposlenog u Zapadnobačkom okrugu oko 25.000 ima posao za stalno, a 12.000 radi na određeno, ili jednostavnije rečeno skoro 30 posto zaposlenih strijepi nakon svakog isteka ugovora o radu. Najcrnja je slika u Odžacima gdje čak 40 posto zaposlenih nema stalni radni odnos. I ako ćemo već o crnilu, još crnje je što u kategoriji zaposlenih mlađih od 25 godina najviše ima onih koji rade na određeno vrijeme. Sportskim izrazom rečeno rezultat je 1.510:992.
I da ne griješim, ne krše poslodavci Zakon o radu kada mjesecima, godinama »drže« radnike na određeno. Zakon im je to dozvolio. Doduše, samo do dvije godine, ali kod snalažljivih te dvije godine umnogostruče se. Recept je jednostavan, a i »pije vodu« – osnovati drugu firmu, agenciju, u nju prebaciti radnika, onda ga opet vratiti u onu prvu, pa prebaciti u treću…
Z. V.