Intervju

Netko bi pomislio da su to teze nekog prilično učenog teologa, koji nastoji »sačuvati« vjeru u Boga/Stvoritelja svega postojećeg, u današnjem postmodernističkome svijetu, koji se temelji na prosvjetiteljstvu i apsolutnoj dominaciji znanstvenih postulata. No, pomalo iznenađuje činjenica da je riječ o dr. Vladimiru Paaru članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) od 1992. i profesoru emeritusu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2013., koji je u svjetskoj znanstvenoj literaturi objavio 233 znanstvena rada iz sljedećih znanstvenih problematika: teorijski modeli strukture atomske jezgre temeljeni na bozonsko-fermionskim međudjelovanjima i simerijama, supravodljivi procesi u atomskoj jezgri, nelinearni dinamički sustavi i deterministički kaos te primjene u fizici, kemiji, biologiji, geografiji i medicini, otkriće i razvoj nove kompjutorske metode za identifikaciju korelacija u genomu čovjeka i drugih živih bića i moguća uloga kao ključnoga regulatora životnih procesa, nova teorija o postanku života prije četiri milijarde godina temeljena na dubokim unutarnjim simetrijama i supersimetrijama. Osim toga, na brojnim svjetskim znanstvenim institucijama boravi kao gostujući znanstvenik.

Rado je pristao na zamolbu da čitateljima Hrvatke riječi pojasni svoje pomalo neuobičajne znanstvene stavove, koji »odskaču« od uvriježenih mišljenja u javnosti. 

 

Na tragu Alberta Einsteina i Maxa Plancka

 

HR: Dr. Paar, Vaš stav o koegzistenciji znanosti i vjere prilično je intrigantan, no, ima li on sljedbenike i potporu širih znanstvenih krugova danas u svijetu? 

Svakako, komplementarnost znanosti i vjere nije nikakav moj vlastiti »izum«, nego je to mišljenje sve većeg broja najeminentnijih svjetskih znanstvenika, i to ne samo novijeg doba. Spomenut ću samo tek dva neosporna velikana, nobelovca Alberta Einsteina i »oca« kvantne fizike Maxa Plancka. 

Einstein kaže: »Moje je mišljenje da svako dublje razmišljanje u području znanosti izvire iz dubokog religioznog osjećaja«. »Znanstveno se istraživanje temelji na pretpostavci da su svi događaji, uključujući i ljudsko djelovanje, određeni prirodnim zakonima. Međutim, moramo priznati da je naše stvarno poznavanje tih zakona samo jedan nepotpun dio cjeline, tako da na kraju krajeva vjerovanje u postojanje fundamentalnih sveobuhvatnih zakona također počiva na nekoj vrsti vjere. Svatko ozbiljno angažiran bavljenjem znanošću postaje uvjeren da prirodni zakoni odaju postojanje duha nadaleko superiornog čovjeku, i moramo se osjećati poniznim kad ga suočimo s našim skromnim mogućnostima. Zato bavljenje znanošću vodi do religioznih osjećaja«. »Prije nego što je Bog stvorio svijet, vremena nije bilo. Jer tek kad je stvorio svijet, Bog je stvorio i vrijeme, tj. 'uključio' tijek vremena«.

Planck kaže: »Kako god daleko gledali, između znanosti i religije nigdje ne nalazimo protuslovlje nego upravo potpuno slaganje u odlučujućim točkama. Religija i prirodna znanost se ne isključuju, nego se dopunjuju i jedna drugu uvjetuju. »Smjer napredovanja znanosti je takav da fizikalna slika svijeta postaje dubljom, finijom. Pritom realni predmeti prelaze u realitete koji su manje naivni. Konačan je cilj izgrađivanje slike svijeta koju bi činili savršeni, konačni realiteti. Do tog cilja ne možemo doći. Konačni realiteti činili bi realni svijet u apsolutnome, metafizičkom smislu. Napredak znanosti znači približavanje apsolutnoj slici svijeta. Metafizički realni svijet nije polazna točka, već cilj znanstvenog rada.«

 

 

 

HR: Dakle, može li uopće neka znanstvena spoznaja, npr. Darwinova teorija evolucije,, dobivena i dokazana znanstvenim metodama, biti u suprotnosti s vjerom?

Ne! Nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotnosti s vjerom, jer sva zbivanja u svijetu odvijaju se prema prirodnim zakonima, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbivanja dalje odvijaju, a stvorio je i vrijeme. Posebice, na primjer, je li Darwinova teorija evolucije u suprotnosti s vjerom. Odgovor je: Ne! Sve što je znanstveno dokazano ne može biti u suprotnosti s vjerom, jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwinovu teoriju, u mjeri u kojoj bude znanstveno dokazana. Za sad postoje jake znanstvene indicije u korist Darwinove teorije u nekim aspektima, ali još ima vremenskih i razvojnih 'rupa' u kojima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz otvorenih pitanja u vezi genomskih promjena tijekom evolucije. A kako to uskladiti s biblijskim stvaranjem svijeta? Već tijekom prošlih stoljeća upozoravano je da je teološki odgovor prisutan već na primjer kod sv. Tome Akvinskog, koji kažu da sve u Bibliji ne treba interpretirati doslovno, nego kao zorne alegorijske poredbe.

 

 

HR: Pa dobro, ali otkuda onda opće razumljivo uvjerenje o sukobu između znanosti i vjere?

Postoji jedan temeljni nesporazum u raspravama o odnosu znanosti i vjere – potpuno pogrešan koncept prirodnih pojava koji je karakterizirao znanost 19. stoljeća, vjerovanje da su prirodni zakoni deterministički, tj. da je čovjek u principu svemoguć u sagledavanju prirode. S time se odmah povezuje ideološki obrazac netolerancije prema Crkvi s frazom da će sve veća manifestacija svemoći znanosti otjerati Crkvu u ropotarnicu povijesnih starina. S time ide i, danas u većem dijelu znanstvenog svijeta, teza o vjekovnom suprotstavljanju »napredne« znanosti i »nazadne« vjere. No, analiziraju li se argumenti koje koriste zagovaratelji teze o suprotnosti znanosti i vjere, vrlo brzo se razgoliti suština problema: fundamentalna ograničenost znanstvenih spoznaja zbog nužne pojave nedeterminizma u prirodnim procesima koji predstavljaju nesavladive granice i barijere mogućnostima ljudske spoznaje prirodnih pojava. Jednostavno rečeno: neke su pojave determinističke, predvidive, a neke nisu predvidive, a jedne i druge su isprepletene i to predstavlja barijere koje čovjeka bitno ograničavaju u spoznavanju prirode. A upravo ta nedeterminiranost, koja je često svojstvena prirodi, onaj je »kotačić« koji vodi na koegzistenciju znanosti i vjere, umjesto na njihovu isključivost. 

 

Tomislav Vuković

 

Opširnije u tiskanom izdanju