Za potrebe premijernog izvođenja predstave Der Nichtraucher (21. ožujka 1986.), u nesvakidašnjem, izvanredno dinamičnom scenskom uradku, bezmalo trosatnog trčećeg tempa, pred subotičkom su publikom istodobno nastupila čak tri kazališta, s 85 glumaca i glazbenika iz obje drame subotičkog kazališta, nadalje Teatra Roma Pralipe iz Skoplja i zagrebačke družine Coccolemoccoo. 
Dragutin Trumbetaš, grafički radnik, crtač (grafike su mu bile izložene u predvorju Sinagoge) i pisac tekstova iz života gastarbajterskog u Njemačkoj, jednostavnim i na mahove prejakim naturalističkim jezikom progovara o nevoljama Jugoslavena, Talijana, Grka, Španjolaca, Turaka, Roma i svih drugih gostujućih radnika, što trbuhom za kruhom rmbače u stranom svijetu, mahom na poslovima koje tamošnji ne žele prihvatiti, jer su slabije plaćeni, a također i zbog nepovoljnih ili opasnih uvjeta rada. Stiješnjeni između grčevita stjecanja za puki opstanak obitelji i nade da bi se moglo zaraditi dovoljno za njen povratak doma, ova se gastarbajterska internacionala sudara s poslodavcima i gazdama kojima je potreban isključivo njezin rad. Stoga oni ne žele niti čuti za sve one nevolje što ih ovi ljudi imaju izvan radnoga vremena. 
Ne zanimaju ih sudari različitih svjetonazora, dvostruka mjerila i moral, koji dopuštaju gostujućem pomoliti nos iz svojevrsnog gastarbajterskog geta tek kada se prethodno obezliči i očisti od vlastitih nacionalnih i drugih osebujnosti, pa tako prisustvujemo i prizorima u kojima čak i prostitutke gostujuće drže za ljude nižeg reda, prema kojima se valja postaviti na neki način nadređeno, autoritativno, možda didaktički, prosvjetiteljski. Izvorna verzija teksta Dragutina Trumbetaša, od više stotina stranica, nosi zapravo naslov Der Sadist, čime autor nedvosmisleno naznačuje kakav je po njegovom shvaćanju odnos domaćih prema gastarbajterima. 
Redatelji Ljubiša Ristić, Branko Brezovac i Rahim Burhan od Trumbetaševa su teksta izradili dojmljivu, na mahove dirljivu, a kao cjelovito djelo promatrano, upečatljivu predstavu u kojoj se brzo, slikovito i silovito smjenjuju dramatični prizori. I premda je mnogo sudionika u predstavi, za svakog je tumača ma koje glumačke role osigurano dovoljno patnje i poniženja što ih punim intenzitetom isijavaju prema gledalištu, pa ako ih pojedinačno sve i ne upamti, publika iz mnoštva njihovih likova može u vlastitoj svijesti sklopiti cjelovit i uvjerljiv dojam o razmjeru gastarbajterske bijede. 
Predstava je pripremana u Zagrebu, Skoplju i Subotici, gdje je na kraju sklopljena i zajednički dorađena, uoči same premijere. Unatoč tomu, ona se u cjelini doima ujednačenom, budući da su redatelji iz iste krvne grupe – što svjedoči u prilog tome da očito dijele shvaćanja njima bliskih vrijednosti scenske igre. Već i kao navlastitost koja bi mogla omogućiti da se ovakvi projekti upriliče i ubuduće, a možda prošire i na druge teatre. Na taj bi način, i publika i glumci, možda mogli biti na dobitku [M. Miković SN, III. 1986.]. 
A o glumcima sve najljepše. Trudili su se, i to svojski, igrali su i pjevali bez ostatka i šmire, pa im je poneku odveć vidljivu omašku, ili na mah zaboravljeni dio teksta, publika opraštala. Stoga nije lako ni prikazivaču izdvojiti sve koji su za predstavu zaslužni, ali u svakom slučaju mora spomenuti: Aleksandra Cvjetkovića, Niku Goršiča, Ruis Kadrievu i Anu Kostovsku, koja se pokazala i dobrom pjevačicom. Sudjelovanje samog autora u predstavi vjerojatno treba doživjeti kao jednu od mogućnosti, pa ga i ne treba gledati kao svrsishodan scenski lik, jer tada, bez sumnje, dosta gubi. Svakako treba istaći da je koreografija Nade Kokotović omogućila potrebnu scensku dinamiku i efektne preobražaje pojedinih likova, pa se na mahove činilo kao da su pred publikom oživjeli nenadmašni klaunovi Aleksandra Lukovića. Scenom su povremeno dominirale groteskne, glomazne maske poslodavaca nadutih od piva, tih samozadovoljnih žbira rada i reda, a izradili su ih, uz kostime i scenu, Mustafa Asim, István Hupkó, Tihomir Milovac i Marina Štamberger. Što se glazbe tiče, važno je naglasiti, njen se udio sve više i češće zapaža u ovdašnjem teatru, što izvođačima vraća vjeru pa oni zbog toga neštedimice nagrađuju publiku, čemu uspješno pridonose dirigent Mátyás Murényi i glazbeni ravnatelj Gábor Lengyel.