Nedavno je izišao iz tiska reprint knjige Igora Mandića Ekstaze i mamurluci – uvod u poetiku žeđi, svojevrsni literarni vodič kroz vinsku kulturu. Urednik reprinta je Petar Samardžija. Ilustracije u knjizi tehnikom vinorel (akvarel vinom, op. a.) slikao je Jugoslav Vlahović crnim vinom od sorte probus nastale ukrštanjem naše stare sorte kadarke i francuskog cabernet souvignona. Zahvaljujući se Samardžiji na ovom izdavačkom pothvatu, Mandić u predgovoru naglašava da »reprint prenesen s jednoga na drugi kraj ex-Ju znači ponajviše da neke vrijednosti iliti dobre strane naših života ipak nisu propale kroz fatalnu crvotočinu 1989. – 1990.  – 1991. godine, te smo spasili/očuvali što smo mogli, nakon dugog mamurluka posvećujući se novim ekstazama«.
Prvi put knjiga je objavljena 1989. godine i već je tada postala kultno djelo štovatelja vinske kulture – enofila, kako ih autor naziva. Ovo djelo ne spada u stručnu literaturu iz područja enologije, vinarstva, podrumarstva i vinogradarstva, mada sadrži itekako važne i poučne podatke i savjete kako za profesionalce tako i za amatere-hobiste. Ugledala je svjetlost dana u vremenima samoupravnog socijalizma kada se kod nas još uvijek stidljivo govorilo o temama bliskim hedonizmu, točnije o uživanju u malim (je li?) a bitnim zadovoljstvima i segmentima umješnosti uživanja u životu i življenju i smatrane su uzgrednim temama koje ne zaslužuju posebnu pažnju. S distance od skoro tri desetljeća od prvog izdanja Mandićeve Ekstaze i mamurluci u pojedinim dijelovima možda djeluju pomalo zastarjelo, ali kao cjelina posvećena vinskoj kulturi vrlo je aktualna.

»Bog je stvorio samo vodu, ali čovjek je stvorio vino«

Ovim riječima Victora Hugoa nas Igor Mandić uvodi u poetiku žeđi i kaže: »Dobrih poznavalaca vina ima koliko i pilaca. Skromnost je među vinopijama rijetka vrlina, pa nema tog društva okupljenog uz čašicu, a da se neće začuti ona familijarna tvrdnja ‘mislim da dobro poznajem vina...’. Pri tome se obično ne precizira o kakvom se ‘poznavanju’ govori, ali s takvim se znalcima ionako ne diskutira. Svi takve tvrdnje primaju na riječ i nitko ne ispituje kakve je to enološke škole dotični završio, jer se ionako zna da iza toga stoji njegovo iskustvo pijenja, njegove vinske ekstaze i mamurluci, dugogodišnja praksa ovjenčana reputacijom bilo ispičuture bilo ‘fajnšmekera’«.
Poznat po svom britkom i nepomirljivom jeziku i pisanju, radoznao i eruditan, nenaklonjen kampanilizmu svake vrste (primjer kampanilizma slikovito: »Sve što vrijedi ja mogu doseći pogledom sa svog zvonika, a ono što ne mogu doseći sa svog zvonika, to ne vrijedi«),  Mandić je svoju istančanu doživljajnost uspio sklopiti u jedinstveni brevijar posvećen onoj vrsti hedonizma koji se odnosi na vino i gastronomiju kao dvije komponente – kontrapunkta, kako on to kaže –  jedne nerazdvojive cjeline: enofilije, odnosno vinske kulture.
Stavljajući naglasak na ritual ispijanja pokazao je da se poznavanje vina ne sastoji i ne iscrpljuje u količinama ispijenog vina nego u shvaćanju mnogih složenih elemenata koji čine ono što zovemo vinskom kulturom. Poznavanje vina ne može se svesti ni na empirijsko znanje neškolovanih vinogradara i podrumara niti na znanstvena objašnjenja i saznanja kojima barata enologija. Mandić poznavanje vina razmatra kao poznavanje vinske kulture u najširem smislu, jer to je ono čemu teži enofilija – ljubav prema vinu. Treba znati nešto o vinovoj lozi i njenom porijeklu, o njenim mitološkim i religijskim značenjima, treba malo upoznati vinsku literaturu, poeziju i vinsko filozofiranje, treba doznati nešto o tehnici vinifikacije i o čuvanju vina, treba si objasniti što je cilj pijenja vina: ekstaza ili mamurluk? 

Pijte duhom, a ne trbuhom!

Vino je piće bogova. Ovo se često čuje u svakidašnjem govoru, odnosno u onim situacijama u kojima nas ozaruje, kako to Baudelaire naziva –»unutarnje sunce« vina. Vino nas diže na Olimp ideja, ukoliko nas ne baca u Had banalnosti: ta njegova dvoličnost još ga jednom potvrđuje kao božansko piće. I kako je Mandić dobro primijetio i zaključio – »ima, naime, i palih bogova...«. 
Zalažući se za vinsku kulturu, autor naglašava da je enofilija zajedno s gastronomijom svojevrstan sustav vrjednota, a vino emanacija kulture. U zasebnim poglavljima upućuje nas da su s vinom povezani erotika, voda, rituali, žeđ, duhovna opojnost, bogovi, literatura, tradicija, moderna kultura, ukusi, gastronomija i čaše. Protivi se lažnom puritanizmu koji bi nas htio natjerati da preziremo sva zadovoljstva. Ako smo već kao živa bića prisiljeni da udovoljavamo određenim tjelesnim potrebama, onda smo kao kulturne osobe dužni uzdignuti ih do stanovite kulturne razine!
Mandić je dobro primijetio da tamo gdje nema gastronomije, i enofilija je deplasirana, te ostaje samo prehrana i napajanje, možda i opijanje. U poglavlju koje nosi naslov »Vino i gastronomija« iznosi osnovna pravila slaganja jela i vina – svojevrsnu gastronomsko-vinsku »gramatiku« (poznata je njegova uzrečica da je često odvajao od usta da bi dobro jeo, op. a.). Suštinu svog viđenja gastro-enofilijskih pravila i vinske kulture, Mandić pri kraju knjige sumira u trideset apoftegmi – kratkih, poučnih i duhovitih sentencija.
Pitak tekst, stilski besprijekoran, Ekstaze i mamurluci Igora Mandića u pravom smislu te riječi čitaju se u jednom dahu. Iskreno preporučujem za čitanje – kao dobar podsjetnik i priručnik za gastroenofilijska pravila i vinsku kulturu.
Atila Dunđerski