U prostorijama župnog doma Župe sv. Lovre u Sonti, na blagdan sv. Cecilije, priređen je mali domjenak u povodu 50. obljetnice pjevanja šezdesetsedmogodišnje Ljubice Krstin, rodom Slavonke, a već pola stoljeća Sonćanke. Sonćanka je postala 1968. godine. Rođena je i odrasla u Srijemskim Čakovcima kod Vukovara. Potječe iz vrlo pobožne obitelji. Roditelji su joj bili zvonari i sakristani u mjesnoj župnoj crkvi, a ona je, kao izdanak takve obitelji, uz njih odrastala u crkvi, uz molitve i pjevanje. Udajom je samo promijenila mjesto boravka, a došla je u isto tako pobožnu obitelj.   
Mnogi sonćanski vjernici danas ni ne znaju da niste rođena Sonćanka. Kada i kako ste to postali?
Djevojaštvo mi nije bilo baš dugo. Život je udesio da sretnem naočitog mladića, Josipa Krstina iz Sonte i ljubav je planula, kako to kažu na prvi pogled. Nismo se dugo ni zabavljali, zaprosio me je i ja sam puna srca pristala. Moji se nisu protivili, a ni njegovi. I eto: bila sam na sedmom nebu. Udala sam se vrlo mlada, tek sam napunila 16 godina i te 1968. godine preselila sam se u novi dom. Od tada sam u kontinuitetu Sonćanka, a danas u rodnom mjestu baš i nemam bliskih srodnika, tamo me više ništa ni ne vuče, tako da se i sama osjećam pravom Sonćankom.  
Kako ste postali članica pjevačkog zbora crkve svetog Lovre u Sonti?
Kako sam odrasla u vrlo pobožnoj, katoličkoj obitelji, nadala sam se da ću u tom duhu nastaviti i život u Sonti. Još prije vjenčanja pitala sam Josipa hoću li, nakon preseljenja u njegovo rodno mjesto i ulaska u njegovu obitelj, moći ići u crkvu. Mojoj sreći nije bilo kraja kad mi je rekao da je i njegova majka vrlo pobožna i odana crkvi i da će ju to jako veseliti. Nekoliko dana poslije moje udaje pjevački zbor je dobio novoga člana. Sve je išlo lakše od očekivanog. Rekla sam svekrvi kako sam od djetinjstva naučena na redovite odlaske u crkvu i na crkveno pjevanje, pa bih s tim željela nastaviti i u Sonti. Svekrva me je podržala i uputila na kantora Stipana Poturicu. Prijavila sam se kantoru, htio me je odmah poslušati. Kad sam zapjevala, odmah je rekao kako mu upravo takav glas nedostaje. Uz njegovu podršku ustalila sam se u zboru, pa sam evo i danas, punih pet desetljeća, na mjestu pored orgulja.
Kakav ste odnos, s obzirom na Vašu mladost, uspostavili sa starijim članicama zbora?
Bilo je svakako. Ponekad su me smatrale sebi ravnom, ponekad su mi pojedine pjevačice bile i zavidne, što ja znam, možda zbog mladosti, možda zbog snage glasa, jer su osjetile da njihovo vrijeme neumitno prolazi. No, slučaj je za svagda razriješio ovaj odnos. Kantor je obolio, operirane su mu glasne žice, pa je trebao nekoga tko će uz njega biti na svakoj misi. Izbor je pao na mene i od tada sam bila njegov zamjenik, koji je pjevao svakodnevno. 
Kako je dalje tekla Vaša suradnja s kantorom?
Na obostrano zadovoljstvo, a na radost moje svekrve, jako dobro. U početku, za mene je sve bilo pomalo neobično, jer sam ranije, u mojem rodnom mjestu, pjevala iz drugih knjiga. Kod kantora se radilo ozbiljno, stega je bila osnova svega. Probe smo održavali jedanput, u izuzetnim prigodama dvaput na tjedan. Nikada nije dopuštao pričanja, žagor, sufliranja. Jednostavno, svi smo morali slušati, kako njega, tako i jedni druge. Kad bi nešto zamislio, to bi morao i istjerati do kraja. Forsirao bi nas dok to ne naučimo savršeno pjevati. Jedna situacija iz vremena naše suradnje ostala mi je u najupečatljivijem sjećanju. Pripremali smo pjevanje Muke Isusove. Kaže mi da ću pjevati sluškinju, ostala sam zabezeknuta. Jeste, veli on, jedino ti to možeš izvući, jer u pitanju je poluoperna arija. Treba pjevati visoko, a dugo držati glas. Kad sam više puta to otpjevala na probama, rekao je da ću od tada, pa nadalje, ja biti ona koja će pjevati sluškinju. 
Kako ste u radu zbora nadoknadili gubitak kantora?
Od kantora sam puno naučila, a kad je umro, neke od starijih pjevačica ohrabrile su me, pa sam pod njihovim utjecajem i preuzela vođenje zbora. Rad smo nastavili bez promjene stila i forme pjevanja, jednostavno sam primjenjivala bogato iskustvo dugogodišnjeg rada s njim.  Muku smo posljednji put otpjevali prije tri godine, a ukoliko ju ubuduće želimo pjevati, moramo pomladiti naš zbor. Jednostavno, potrebni su nam mlađi, snažniji glasovi, potrebno je i vrijeme, jer se moramo dobro upjevati s njima. Po meni, to neće biti teško, jer je oduvijek najbolje rezultate davao spoj mladosti i iskustva.
Odlaskom kantora na pjevanje s anđelima, nastala je podulja praznina i u sviranju orgulja, povremeno ispunjavana svirkom gostujućih kantora, ponekad svirkom mlađeg sina bivšega kantora, samoukog orguljaša Siniše Poturice. Rješenje se nametnulo u liku Vaše unuke Klaudije Lukić. Na koji način? 
Nakon kantorove smrti preuzela sam vođenje zbora, koji je tada iz nužde pjevao a capella. Oko nas se stalno vrtila mala Klaudija, koja je tijekom odrastanja pokazivala sve više volje i želje za sviranjem, prvo sintisajzera, kasnije i orgulja. To me je jako radovalo, ali, s druge strane, pomalo sam se i plašila da zbog mladosti ne sagori. No, valjda je naslijedila moje gene. Puno je radila, prvo s vjeroučiteljicom Kristinom Ralbovski, brzo je svladala osnovu svirke, a kad je solidno svladala svirku na sintisajzeru, sjela je i za orgulje. Pokazala se izuzetno jakom i strpljivom, a svoju očitu darovitost oplemenila je fanatičnim radom i tako smo dobili mladog i vrlo perspektivnog orguljaša. Sada pjevam s još većim zadovoljstvom, a po potrebi i dodatno radim s Klaudijom na njezinom usavršavanju. 
Kažu da ste Vi živa enciklopedija jedinstvenog načina pjevanja, tipičnog za sonćanski župni zbor. Bilježite li ili čuvate napjeve u sjećanju?
Ne vjerujem u čuvanje bilo čega u sjećanju. Vrlo rano sam počela bilježiti sve bitno, u početku čak i poskrivečki od kantora. Mora se znati što se i kada pjeva kroz liturgijsku godinu. Samo sam slušala kantora i upijala svaku njegovu riječ. Upijala i bilježila. Kad su se u crkvi počeli pjevati psalmi, bilježila sam i njih. Danas s ponosom kažem da imam sačuvanu cijelu zbirku sonćanskih crkvenih pučkih pjesama, koje je naš zbor pjevao tijekom pola stoljeća, koliko sam ovdje nazočna. Tu je više pjesama koje se, osim u Sonti, danas nigdje drugdje ne pjevaju. Ukoliko su se negdje i pjevale, danas su nažalost zaboravljene. Mislim da će ova bilježnica biti vrlo vrijedna zaostavština za moju Klaudiju.
Koliko su svećenici koji su službovali u Sonti podupirali tradicijsko pjevanje?
Svi do jednoga ne samo da su ovakvo pjevanje podupirali, nego su bili i ponosni što se u našoj župi njeguje. Mnogi gosti bili su oduševljeni kad su uživo čuli neke od najstarijih crkvenih pučkih napjeva, koji se, po njhovim spoznajama, pjevaju još samo u Sonti. I pokojni kantor uvijek je govorio da se naše pjesme nikome ne daju, da se čuvaju za naše mlađe generacije. Mnoge pjesme naučila sam od teta Mande, teta Rozike i ostalih starijih članica zbora, ali rekla bih da sam prva i vjerojatno jedina koja ih je i zabilježila. 
Do kada ćete ovako?
Do kada ću pjevati, ne znam. Koliko god sam umorna i bolesna, uvijek mi je na umu samo to da moram stići na misu i pjevati. Znam samo za uzrečicu sv. Augustina: »Tko pjeva, dvaput moli«. Pjevala sam i dalje, u KUD-ovima, ali ništa se ne može usporediti s pjevanjem u crkvi. To je moj život. Svjesna sam svojih godina i svojega zdravstvenog stanja, a pored orgulja ću ostati dok me služi glas. Nadam se da me neće izdati tako brzo i da ću uz svoju unuku ostati još dugo, a do tada će i ona biti posve spremna potpuno preuzeti i vođenje župnog pjevačkog zbora.
Ivan Andrašić