Prosvjedima koji se šire po Srbiji pridružio se i Sombor. Ili bi možda bolje bilo reći dio Somboraca, a taj dio Somboraca mjeri se brojkom od oko 500. Malo ili mnogo? Malo, s obzirom na to u kakvom ozračju živimo. Mnogo, s obzirom na to kroz koja razočaranja su od 2000. prošli obični ljudi, željni samo običnog života, u običnom gradu i običnoj državi.
A ono što traže somborski posvjednici tiče se lokalnih tema i problema. Na vrhu tih zahtjeva je ostavka gradonačelnice i kompletnog rukovodstva grada zbog, kako stoji u proglasu, zlouporabe funkcija (ma što to značilo). Traži se dalje zaustavljanje stranačkog zapošljavanja, transparentnost u trošenju novca iz gradskog proračuna, sređivanje popisa birača, nove investicije u gradu, uvođenje reda u postupke izdavanja državnog poljoprivrednog zemljišta, rješavanje problema kafilerije, vodoopskrbe, traži se davanje financijske potpore samo medijima koji ne krše novinarski kodeks, zaustavljanje sječe somborskih drvoreda... I da taj proglas nije pročitan na ovim prosvjedima i da se u njemu ne navodi ime gradonačelnice Dušanke Golubović netko bi mogao pomisliti da su ovi zahtjevi od prije nekoliko godina. Jer, iskreno, ovakav popis zahtjeva mogao bi se na dušu staviti svakoj somborskoj vlasti od, koliko seže moje novinarske sjećanje, sredine 90-ih (oni stariji i iskusniji, vjerojatno bi sada rekli i duže). I iskreno, svaka vlast je samo nadograđivala sustav koji je uspostavila ona prije nje. Kao da u nekom zajedničkom dogovoru iskušavaju nas, našu razinu trpeljivosti, poniznosti. I iskreno, htjeli mi to priznati ili ne, ove zbog kojih slobodnomisleći ljudi izlaze na ulice na vlast su doveli neki veliki zagovornici demokracije. Pokazalo se više na riječima, a manje na djelu. 
I na koncu moje pitanje ili strah – što poslije ovih prosvjeda, što jednog dana poslije ove vlasti? Što će nam i koga će nam donijeti ova balkanska demokracija? I pitanje imamo li još snage da se nadamo i čekamo? I imamo li još vremena za to?
Z. V.