Val građanskih prosvjeda, koji je koncem studenoga prošle godine krenuo iz Beograda i proširio se na dvadesetak gradova i mjesta u Srbiji, još nije stigao do Subotice, a kad će (i hoće li) – ne zna se. Razloga za to je više, a zbog svog društvenog značaja zaslužuju pozornost.
Jedan od njih, možda i presudni, svakako je taj što u gradu još uvijek ne postoji snaga, i to organizirana, koja bi nadomjestila prazninu zvanu politička oporba i koja bi vlastitom snagom izvukla građane na ulice. Savez vojvođanskih Mađara (SVM) već odavno je na svim razinama posredno ili neposredno uključen u obnašanje vlasti i ne pada mu na pamet djelovati protiv vlastitih interesa. Demokratska stranka (DS), odnosno njezini malobrojni ostatci, oporba je samo na papiru dok u stvarnosti niti ima snage niti hrabrosti da to i pokaže. Objektivno, od Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) ni ne može se očekivati da na sebe preuzme takvu vrstu odgovornosti, jer bi to, uzimajući u obzir čitav arsenal okolnosti – od uspostavljene kakve-takve suradnje s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem osobno do raspoloženja većine građana prema svojim sugrađanima hrvatske nacionalnosti – imalo višestruko štetne posljedice, ne samo po stranku nego i moguće po ovdašnje Hrvate. I to ne samo na lokalnoj razini. Najzanimljiviji je svakako Pokret za građansku Suboticu (PGS), koji se do sada pokazao i kao jedina prava (ali i nemoćna) oporba vladajućoj koaliciji u gradu. Ipak, pokazalo se za sada da ni u PGS-u nema ni snage ni volje da se izađe na ulicu i priključi prosvjedima u ostalim dijelovima Srbije.
Stavimo li na stranu (ne)postojeću oporbu u gradu, ostaje i dalje nepopunjeno široko polje djelovanja na ovom planu. Ali, kao ni političke stranke, za tim za sada volju ne pokazuju niti sindikati, niti nevladine udruge, a nema ni makar simboličnih potpisa potpore organizatorima prosvjeda u Beogradu od ovdašnjhih profesora, glumaca i ostalih djelatnika iz područja kulture.
Što se samih Subotičana tiče – uz početnu konstataciju da još uvijek ne postoji organizirana snaga koja će građane izvesti na ulice – i tu je zacijelo više razloga što svaku večer većina njih provodi u toplim sobama. Može biti, recimo, da je riječ o običnoj inertnosti, pa čak i konformizmu, koja jednostavno čeka da vidi hoće li se val pretvoriti u lavinu, pa se tek onda utopiti u nju. A može biti i da je riječ o sveprisutnoj apatiji u kojoj su ljudi izgubili vjeru u sve i svakoga, s osnovnim zaključkom da je sve ovo uzaludno trošenje energije, jer se i tako ništa promijeniti neće. Moguće je i to da je, odlaskom u inozemstvo svih kojima se za to ukazala prilika, Subotica jednostavno izgubila potencijal za ozbiljnije suprotstavljanje aktualnoj vlasti, kako državnoj tako i lokalnoj, pa bi i izlazak na ulice (poput pretprošlogodišnjeg, kratkotrajnog) više sličio potpaljivanju vatre mokrim drvima nego li masovno akumuliranom nezadovoljstvu s jasno definiranim ciljevima i zahtjevima.
Konačno, moguće je (zašto ne?) i da je većina Subotičana zadovoljna ovom vlašću i uvjetima u kojima živi, a da je Slobodan Martinović – koji je, noseći 22. siječnja od Prozivke do centra grada karton s natpisom »1 od 5 miliona« – jedini naš sugrađanin koji stvari vidi drugačijim očima. Ako je tako, da parafraziramo malo slogan Peščanika, onda ništa.
Z. R.