Izložba fotografija čiji su glavni motivi priroda i ljudi Monoštora, a koje su nastale na foto-safariju Foto-kluba Rada Krstić iz Sombora i Foto-asocijacije Vojvodine iz Novog Sada, bila je nedavno prikazana u Arhivu Vojvodine. Spiritus movens drugog monoštorskog foto-safarija, tijekom koga su jesenas nastale ove fotografije bio je Jaroslav Pap, foto-reporter koji desetljećima ovjekovječuje prirodu svjetlopisom (ponajviše u okolici Monoštora). Terenske organizatorice bile su Monoštorke Zdenka Mitić, predsjednica udruge Podunav i Vanja Petković, koja je na čelu Humanitarno-ekološke udruge Čepom do osmijeha. 
Četrnaest tragatelja za dobrim fotografijama prirode i ljudi, koji su u svojem poslu odavno profesionalno priznati, ali i »običnih« ljubitelja rabljenja foto-tehnike, pronašli su mnoštvo veličanstvenih motiva s kojima ili pokraj kojih Monoštorci i njihovi posjetitelji žive, a da toga vjerojatno nisu potpuno svjesni. Ti motivi podjednako su česti u prirodi (gdje ljudi ima manje), kao i među, na i u samim Monoštorcima. Pretenciozno bi bilo pomisliti da su fotografi, od kojih su neki prvi puta boravili u Monoštoru, svoje objekte fotografiranja vidjeli bolje i jasnije od samih Monoštoraca. Ipak, na predstavljenim fotografijama čak i vrlo objektivnom promatraču se čini da je upravo tako. Medaljica koja visi na košuljice na ružice, a očenaše u povorani ruka što držu maramku, primjerice, uvjerljivo svjedoče vjeru Monoštorki, ljubav prema osobi upodobljenoj u medaljici, istodobno podsjećajući na godine minuloga rada seoskih obitelji u ozračju oskudnih poslijeratnih uvjeta, na fotografiji Snežane Lerh. Darko Dozet također je uhvatio zamišljeni pogled stare Monoštorke, oslonjene na biciglu koja ne služi više od potpore da bi se sokakem prošlo a da ne spadneš – šćaka na dva točka. Monoštorke i bicigli za Dozeta neodoljiva su inspiracija. Jovan Đikić, pak, hvata oduševljenje mlade dame urbanog stila, koja pokušava uhvatiti ljepotu pastelnih boja krošanja stabala koja su se nagurala na obali Dunava, sjedeći na suhome stablu koga je snaga dunavskih valova ostavila na pješčanome nanosu, nigdi kod Blaževice. Jaroslav Pap, pored svojeg standardnog i višedesetljetnog foto-istraživanja elegancije podunavskih jelena (koje se očito nije završilo), miješa sve boje koje je pronašao u i pokraj Dunavca na samo njemu znanoj paleti. To radi pažljivo, tako da se u nastaloj mješavini može razaznati svaka od njih, i to precizno. Rijetko koji od fotografa odolio je koloritu monoštorske nošnje i zamamnim osmjesima Šokica koje ju nose, najčešće u prigodama čvrsto vezanim za Crkvu. Ni sama monoštorska crkva svetih Petra i Pavla nije ostala pošteđena pokušaja da se nadnaravnost koju već nekoliko stoljeća upijaju njezini zidovi prenese uz pomoć svjetla i tame na papir. Živi svijet, divlji, također je bio čest motiv fotografima (no, mora se priznati, ne prigodom ovoga foto-safarija, nego su te fotografije nastale ranije).
I kako onda sve ove ljepote jednostavno staviti na zid, ostaviti da vise nekliko tjedana i pokušati na taj način urbanoj populaciji približiti Monoštor? Je li to dovoljno? Je li fotografija u suvremenoj medijskoj gužvi dobar medij koji bi mogao pokušati prikazati da je Monoštor zaista »biser« Gornjeg Podunavlja, kao što ime ove izložbe kaže? I može li to pokazivanje imati jači turistički efekt? Sve ove nakane ima izložba, koja je bila otvorena do 20. siječnja ove godine. Ako fotografije pogledate, ako vas magija Monoštora dovoljno opčini, ako odlučite da ga posjetite i tu odluku provedete u djelo, ako širite dobar glas Monoštora, veliki dio namjera priređivača ove izložbe će biti ispunjen.
Osim navedenih, autori fotografija su i Dušan Kozoderović, Goran Barać, Goran Mulić, István Virág, Jovan Đikić, Lidija Andrejev, Nenad Mihajlović, Peter Zambo, Radivoj Hadžić, Robert Getel i Slađana Pantelić.
M. Tucakov