Pripremajući se za vlastitu scensku, koreodramsku recepciju djela Gabriela Garcíe Márqueza odlučila se Nada Kokotović slijediti poruke i poduke njegove priče Pukovniku nema tko pisati (nastalu između 1956.-57.). U njoj spisatelj odrastao, uz djeda i baku, po majci, spoznavši gorke nanose stvarnosti na vlastitoj koži, ovu priču (objavljenu 1961.) crpi iz lika djeda, uistinu pukovnika, osvjedočenoga protivnika svakovrsne tiranije, koji i radi toga, među ostalim, nikada nije dočekao zasluženu mirovinu. Izgubivši sina, pukovnik živi u neizvjesnosti, sred vladavine ratnih zakona i cenzure, prinuđen rasprodavati (pre)ostatke nekadašnje imovine, dočim pisac nastoji pokazati razmjer onečovječenosti što ga siromaštvo diktatorske zbilje nameće onodobnom kolumbijskom društvu, zahvaćenom usudom financijske nestabilnosti, pljačke, bankrotstva, korupcije i drugih nedaća s popisa zala što razaraju tkivo društva i ne štede pojedinca. 
Ta će ga bijeda odano u stopu pratiti i nakon iskoraka daleko van domovine, sred Pariza, gdje do njega dopire tragični eho sudbine djeda, jednako se prehranjujući juhom od kostiju, uzalud iščekujući pismo i novčanu doznaku iz redakcije kolumbijskog lista kojemu je bio dopisnikom. 
Naslanjajući koreografiju i režiju Pukovnika na naznačeni tekstualni predložak Nada Kokotović pokretom i igrom inscenira latinoamerički svijet u kojemu unatoč svekolikih nedaća izviru nepresušna mašta, iluzije i snovi, ti vazda nezamjenjivi prasastojci bunta pojedinca i kolektiva kojemu je dio.
Otuda se Márquezov tekst izgovara samo fragmentarno i ponavlja u izvanvremenskom planu, kao okvir igre same. A ona je osobito dojmljiva u izvedbi baletnog para - Almira Osmanović i David Sorin ispunjena stravom potlačena svijeta, sve dok usmjeravan očajanjem i prkosom ne dotakne točku iskoraka iz začaranog kruga ljudske bijede i nesreće. A budući da se Nada Kokotović na vrijeme oduprla iskušenju »dopisivanja« Márqueza, scenska igra do posljednjeg prizora varniči između nezadovoljstva i nagovještaja borbenosti. Premda su pukovnik i njegova žena izgubili sina, u svijetu kojega oblikuju tiranija i korupcija i totalno siromaštvo, gdje su prinuđeni rasprodati ono što im je iza mrtva potomka ostalo, pukovnik, ipak, priprema sinovljeva pijetla za – borbu. Slijedom ove Márquezove metafore središnja scena i Kokotovićkine koreodrame postaje borba pijetlova u tumačenju gostujućeg baletnog para, koja će svakako ostati u sjećanju gledatelja kao strasni životopis tijela, i još više duha, koji se hoće osloboditi svih stega ljudske uniženosti i nesreće. Ulogu pukovnika Petar Radovanović je ostvario samo naizgled jednostavno, ulažući u nj sveukupno bogatstvo i iskustvo jedne plemenite glumačke osobnosti, koja je tijekom mnogih godina scenskog rada uspjela izmaći svim zamkama i obrascima raznoraznih škola. Njegovu suprugu Gabriella Jónás je izgradila suptilno, rasno i uvjerljivo. Prvi put suočena s obimnijom dramskom zadaćom koju je trebala svladati na nematerinjem jeziku, nagovještavajući kako njene mogućnosti ni izbliza nisu iskorištene na subotičkoj sceni, napose što je u ovoj prilici izostao potreban lektorski rad s njom. Svi ostali sudionici u koreodrami Pukovnik, koja je premijerno izvedena 10. ožujka u subotičkoj Sinagogi, nastojali su svojim prinosom pridonijeti uspjehu predstave. Uz funkcionalnu scenografiju Pála Petrika valja istaći majstorstvo u oblikovanju svjetla čime je Zoltán Szaghmeiszter bitno utjecao na dočaravanje čudesna Márquezova svijeta i njegovu artističku recepciju, poput Nade Kokotović [V: M. Miković, SN, III. 1986.].