Fotografiju mi je podastrla sudionica priče koja slijedi, Marta (r. Vidaković Ušina, 1930. g.), udana Vidović. Snimljena je kao djevojčica u dobi od dvanaest i pol godina, 1943. godine. Marta je jedva izdržala spremanje i snimanje, jer je bila veoma bolesna. Kaže da je od bolesti od koje je ona bolovala oboljela još jedna djevojka u Sonti i mladić koji se školovao u Subotici, a bio je porijeklom iz Sonte. Danas je Marta starica koja će ove godine imati punih 89 godina. I pored bistrine uma, ne može se nikako sjetiti stručnoga naziva bolesti, ali ju je znala opisati. 
Bolovala je, kaže, od kraja travnja do početka kolovoza. Oko deset sati prije podne bi je uhvatila groznica koju je smjenjivala visoka temperatura i nemoć. Roditelji bi je na rukama donosili do postelje. To je trajalo do kasno poslijepodne, a nekada i do navečer. Preznojavanja su se smjenjivala između padova i porasta temperature. Mršavila je, onemoćala i tjelesno propadala iz dana u dan. U Sonti nije bilo lijeka, jer, kaže, to je bila bolest negdje iz daleka. Jednom prilikom je došao iz Subotice gorespomenuti mladić i donio novosti. On se izliječio. Liječnici su postavili pravilnu dijagnozu i propisali terapiju koja se sastojala samo od jednoga lijeka. Martini roditelji i također spomenute djevojke su se dali u potragu za lijekom i našli ga u ljekarni u Sent-Ivanu (današnja Prigrevica). Već poslije prve tablete Marti se temperatura snizila, a nakon potrošene cijele propisane doze mlade bolesnice su ozdravile.
Za vrijeme Martine bolesti, roditelji, sestre i brat, kao i sva bliža i dalja obitelj su strijepili za njezin život koji se naočigled gasio. Odlučili su da je fotografiraju. U to vrijeme pokojnima se stavljao na grob drveni križ na koji se mladim osobama ugrađivala zastakljena fotografija. Za bolesnicu su bile mučne pripreme za slikovanje. Tada nije znala da je slikuju za smrt. Bila je dijete.
Marta na fotografiji nosi frizuru pletenice. Tko se razumije u nošnju Šokaca u Sonti, po toj frizuri bi znao da je ona još djevojčica. Odjevena je u višnjovasto ruvo (suknja i bluza). Izrez oko vrata je opervažen bilim šujtašom. Pripasali su joj crveni svileni pregač. Na nogama su cipelice napravljene kod obućara u selu. U rukama drži svetu knjigu i patrice. Stoji na ćilimcu. Na stolici je također ćilimac na ružmarine.
– Od čega je bilo to ruvo? – pitam je.
– Nije bilo baš bogzna kako. Niki mlitavi štof. Znaš kako je bilo? Ratno vrime, fini štofovi su bili ispod tezge. To je bilo rezervisano za Švabice i Mađarice. Nas su držali za nižju rasu. Jedino ako si banijo u dućan kad je kupovala Švabica, jel Mađarica, onda si i ti dobijo. Al, nerado!
Kao dijete bila je odlična učenica i godinama pjevačica u crkvenom zboru. Iako se bavila poljodjelstvom, knjiga ju je pratila kroz cijeli život, pa je i sada pred njom mnoštvo knjiga. Donedavno je čitala, a sada joj se vid oduzima i čita s velikim naporom. Dok gledam u tu krasnu staricu, prolazi mi kroz misli mnoštvo događaja vezanih za nju i moje djetinjstvo, djevojaštvo i vremešnost, a evo i starost. Bila je druga moje majke, uvijek smjerna, dobrohotna, vrijedna i ljubazna. Stanovale su u susjedstvu. Preživjela je svoje teške bolesti, a zatim bolest i smrt svoje dvoje djece. Treće dijete, kći, je njeguje.
Pozdravljam je, odmahuje mi rukom, a ja molim Boga da joj podari još malo, kako se to u Sonti kaže, očnoga vida.
Ruža Silađev