Koncem prošle godine na plenarnoj sjednici u Ujedinjenim narodima usvojen je »Globalni migracijski paket« koji za cilj ima ojačati međunarodnu suradnju, migraciju učiniti »sigurnijom, uređenijom i reguliranijom«. Za ovaj paket je glasalo 152 države; dvanaest je bilo uzdržanih, a protiv je glasalo pet, među njima i SAD i Mađarska. Argument protiv ovog paketa je: ne poštuje nacionalni suverenitet, migracija se smatra pozitivnom pojavom, ne pravi se razlika između pravih izbjeglica i onih koji emigriraju iz ekonomskih razloga. Naš tisak, bar onaj koji pratim na internetu, slabo je izvještavao o odluci plenarne sjednice; uglavnom su izvještaji s prethodnog sastanka u Marrakechu, gde je tekst paketa prihvaćen. Kažu da je jedino SAD bio protiv, a Mađarska je igrala »kočničara«. Jedan od srpskih tabloida pak piše (citiram naslove): »Prema najgoroj prognozi Srbija bi 2100. godine mogla imati samo 2,996 milijuna stanovnika, ogroman broj penzionera, nedovoljno radnika. Uvozit ćemo radnike iz Azije i Afrike. Stručnjaci kažu: ne vidimo izlaz!«. Neki potpisnici ovog paketa pak misle: »svaki čovjek ima pravo na migraciju, a država u koju stignu migranti dužna je pružiti im ista prava kao svakom svom građaninu«. Svatko tko malo poznaje povijest zna da je u početku čovjek lutao tražeći hranu i eventualno sklonište od vremenskih nevolja. Smatra se da početak civilizacije označava trenutak kada su se ljudi prihvatili sjedilačkog načina života, stvarajući prvo naselja, sela a potom i gradove. U povijesti Europe poznata je i »velika seoba naroda« u kojoj su barbari na koncu srušili rimsku civilizaciju. Kritičari i protivnici suvremene migracije upravo se pozivaju na ovaj povijesni primjer i govore da su Europa i njena civilizacija uslijed migracija ugrožene i ako se nastave ovakvi trendovi, neminovna je propast »zapadne civilizacije«.

Svi smo mi bili migranti

Pogledajmo malo povijest našeg grada. Uslijed ratova s Turcima i migracije stanovništva (bježanja), nekad razvijeni srednjovjekovni »oppidum Zabadka« postao je skoro nenaseljen i upravo su Turci, jer im je trebala raja za privređivanje, dovlačili »prinudne doseljenike« s Balkanskog poluotoka. Nakon 150-ak godina, zbog ratova, ponovo je opustošen grad i okolina. Sada su Habsburgovci primali, nekada i mamili privilegijama, izbjeglice s turskih teritorija. U početku su bili u vojnoj službi, a nakon razvojničenja postali su civili, kasnije i građani. Namjerno izbjegavam govoriti o »nacijama«, a neću govoriti ni o vjeroispovijesti. Kako je rasla ekonomska moć tada već slobodnog kraljevskog grada, tako je rasla njegova privlačnost i potreba za radnom snagom. Koliko ja znam, moj predak se početkom XIX. stoljeća (1820.) doselio iz Ludaša u grad, gdje se bavio pekarskim zanatom u okolini Senćanske crkve. Vjerujem da sve stare gradske porodice imaju slične priče. Možda nisu bili zanatlije, ali su zato bili sitniji i krupniji zemljoposjednici ili trgovci. Opet je došao sada »veliki rat« čiji je rezultat bio promjena granice. Neki su se tome radovali, neki su se iselili (migrirali), a neki iz susjedne zemlje pak preseljavali. Rezultat je po gradu bio vidljiv, njegov razvoj je prekinut, pa je počelo razdoblje stagnacije. Ubrzo je izbio »drugi veliki rat«, uglavnom zbog pitanja koja prvi rat nije riješio. Slijedili su istrebljivanje dijela stanovništva »strane vjere«, a preostali »nepodobni dio« je dijelom strijeljan ili ubijen na drugi način, a dio je protjeran. Za njihovu zamjenu »vlakovima bez voznog reda« dovoženi su novi kolonisti. Grad je ponovo živnuo i krenuo u razvoj do trenutka kada su »snage haosa i bezumlja«, kako reče jedan pokojni »vođa naroda«, krenule u stari, po njima nezavršeni obračun. Rezultat ovog bio je ponovna migracija, ali i imigracija. U mom susjedstvu žive upravo takvi ljudi s kojima živimo u nekoj »novoj zajednici«, a djeca rastu i pomalo odlaze, često daleko, da se više ne vrate.

Tko su dobri migranti?

Sa stanovišta liberalnog kapitalizma svaki migrant je dobrodošao, bio on bijeli, crni ili žuti, jedino je bitno da svojim radom donosi profit vlasnicima kapitala. Uslijed globalizacije, današnji migranti nisu više neinformirani, dostupni su im mobiteli, GPS sistemi, pomoć nevladinih organizacija. Uvjeren sam da većina njih ne dolazi raditi (kao naši pretci) nego da koristi blagodati razvijenih društava ili da pomaže svojim, doma ostavljenim članovima obitelji. Ako uspije poslati dio socijalne pomoći koju dobije, npr. u Njemačkoj, svojima u Africi, oni od toga mogu preživjeti sve nedaće: sušu, nezaposlenost, lokalne sukobe. Ne želim govoriti o civilizacijskim i kulturološkim razlikama, ali svaki obrazovani migrant koji želi raditi i napredovati je svugdje dobrodošao u EU zemljama. Naša država, poput propale grofice, polako rasprodaje svoje bogatstvo, mirno promatra kako mladi odlaze. Kao (buduća?) članica EU također će uvoziti radnike iz Afrike i Azije da nam zarade penzije! Nije li ipak bolje da nam to naša djeca čine?