Koncem prosinca završena je javna rasprava o nacrtu novoga Statuta grada Novoga Sada. Rezultat javne rasprave nije objelodanjen, no, za glavne predložene izmjene je novosadska javnost vrlo brzo saznala. Jedna od njih vjerojatno nije začudila pomne promatrače organizacije i rada ove lokalne samouprave, navodno jedne od najvećih u Europi: gradske općine u Novome Sadu po usvajanju Statuta više neće postojati. One su formirane 2002., a potvrđene šest godina kasnije, uz obrazloženje da se formiraju »za obavljanje određenih poslova Grada«. To su Gradska općina Novi Sad (sa sjedištem u Novome Sadu) i Gradska općina Petrovaradin, sa sjedištem u Petrovaradinu. Granicu između dvije općine čini tok Dunava. U sastavu općine Petrovaradin ušla su naselja i katastarske općine: Petrovaradin, Srijemska Kamenica, Bukovac, Stari Ledinci i Ledinci. 
Uslijed težnji za priznanjem niza osobitosti Petrovaradina, njegovi stanovnici su dobili prije 17 godina stanovitu zadovoljštinu. S pravom su je iščekivali, ne samo zato što je iz Petrovaradina praktički nastalo današnje naselje Novi Sad, nego jer zbog svoga položaja i značaja Petrovaradin u gotovo svim oblicima teritorijalne organizacije državnih entiteta na prostoru na kome se nalazi i jest imao poseban status. Promotrimo ukratko kako je to izgledalo samo od početka XX. stoljeća. Nakon ukinuća Vojne krajine, Petrovaradin se nalazio u Srijemskoj županiji (dijelu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) i imao je status municipalnoga grada (slobodnoga kraljevskoga grada). Srijemska oblast je postojala i u Kraljevini SHS, u kojoj je Petrovaradin bio »grad posebna statusa«, no nakon što je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na banovine, on taj status gubi i biva prvi put »progutan« od strane središta Dunavske banovine – Novoga Sada. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata formirani su u okviru Velike župe Vuka, kotarska oblast i grad Petrovaradin, dok je poslijeratna Jugoslavija u sustavu općina i srezova ipak gradski epitet ostavila Novome Sadu. Tako je bilo i u svim izmjenama teritorijalne organizacije SR Srbije sve do 1980. Tada Petrovaradin, kao središte srijemskoga dijela grada, postaje jedna od sedam gradskih općina Novoga Sada, da bi nakon dosad najkruće centralizacije Srbije, ostao na razini mjesne zajednice – jedine realno postojeće pravne osobe koja ostvaruje poneka kolektivna prava stanovnika Petrovaradina do dana današnjega. 
Iako, naime, Gradska općina Petrovaradin traje već sedamnaestu godinu, nitko od njenih stanovnika nema od toga nikakvu konkretnu korist niti se može obratiti ijednoj općinskoj strukturi, jer one nikada nisu ni formirane. Stječe se dojam da strukture koje su bile vladajuće u Novome Sadu nisu željele pravu decentralizaciju Grada nego da je ona bila formalno legalizirana radi postizanja nekih drugih interesa. Stoga su nekoliko puta, a posljednjom prigodom u obliku peticije prije osam godina, građani Petrovaradina tražili da se, u skladu sa Statutom Novoga Sada, povećaju nadležnosti Petrovaradina kao gradske općine i da Petrovaradin prestane biti općina »na papiru«, s ciljem poboljšanja kvalitete života. Peticija nije donijela nikakve rezultate u tom pogledu.
Glede najnovijega prijedloga izmjene statuta Novoga Sada, samo je Grupa za konceptualnu politiku javno iznijela mišljenje da se »ukidanjem općina urušava ideja o decentralizaciji i demokratizaciji društva«. Ova Grupa smatra da je »Grad Novi Sad velika općina i da daleko prevazilazi standarde političkoga organiziranja i samouprave kakvi postoje u razvijenim demokracijama europske zajednice. Ukoliko se Grad svede na jednu općinu, s razlogom se možemo pitati kojega grada je Novi Sad općina, ali je važnije pitanje i tada – tko odlučuje o tome kako se ljudi žele organizirati i ostvarivati pravo na lokalnu samoupravu«.
Petrovaradin po svemu sudeći opet neće biti ni formalno sjedište općine. Ostaje zaglavljen između ideala decentralizacije, olakšavanja sudjelovanja građana u donošenju odluka i ubrzanja administrativnih procedura s jedne strane, te realnosti koja se očituje u koncetraciji odlučivanja i moći te slivanju zajedničkih poreza najrazvijenijega dijela Vojvodine u jednu blagajnu. Glasne primjedbe Petrovaradinaca na svugdje vidljivu »novosadizaciju« njihovoga starog grada, potvrđenu i ovim statutarnim rješenjem, sigurno će još dugo trajati. 
M. Tucakov