Nakon kratkog i, većini kako čujem, prekratkog blagdanskog predaha, vraćamo se u kolotečinu, bolje reći u stalnu utrku s vremenom i svladavanjem događanja i gomile vijesti i paravijesti u poljima stvarnosti koje naš tjednik prati. Treba sve ispratiti, izabrati o čemu će se pisati ili neće pisati, uskladiti se (donekle) u redakciji u pogledu toga što jest a što nije bitno za naš tjednik, kako prići određenom događaju, fenomenu, problemu i konačno i napisati tekst. Tu nije kraj, ima tu još mnogo poslova: lektura, korektura, prijelom, grafičko uređenje stranica, pa još jedna kontrola itd. itd. S tim je naravno povezano i čitanje najrazličitijih medija kao i stalna komunikacija prvo međusobno, a zatim i s brojnim osobama političkog, društvenog, kulturnog i tzv. običnog života a zatim i stalno donošenje odluka o svemu gore nabrojanom. I kao da je u trenu nestala prikupljena snaga i mir za vrijeme blagdana. 
Ali, nema se kud, treba nastaviti istim žarom i predanošću kao i prije, a već na početku godine na polju sprsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih odnosa, kako vam drago, bure i skandali. Jedna negativna vijest sustiže drugu. A počelo je lijepo. Taman kada smo pripremili i prelomili vijest o prijemu Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu u povodu pravoslavnog Božića koji sadrži poruke predsjednika SNV-a Milorada Pupovca kako se treba »izvući iz živog blata srpsko-hrvatskih povijesnih tema« tako što se neće podcjenjivati, s prijezirom gledati ili bježati niti od jedne teme i Andreja Plenkovića koji je kazao da bez istine i suočavanja s prošlošću nema pomirbe ni izgradnje zajedničke budućnosti stigla su reagiranja. Prvo je na Plenkovićevu izjavu da je proces mirne reintegracije jedna od najvećih ostavština predsjednika dr. Franje Tuđmana, jer su time spriječene brojne nove žrtve reagirao prvi potpresjednik Vlade Srbije Ivica Dačić, koji je rekao da pomirenja može biti kad Hrvatska promijeni odnos prema ustaškom logoru Jasenovac. Na to je reagiralo Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske svojim priopćenjem u kojem se zaključuje kako je »odlučno suočavanje s prošlošću i konstruktivan pristup temeljen na istini i pravdi jedini pravi put izgradnji dobrosusjedskih odnosa«. I tako u krug, u krug. Izjave i reagiranja, a čini mi se, ili se varam, da svi akteri u priči žele isto – suočavanje s prošlošću temeljenom na istini. Jedino se vremena ne poklapaju.   
J. D.