Slike nekadašnje Mukićeve škule, duboko u subotičkom ataru, na granici đurđinske i žedničke pustare, udaljene oko 25 kilometara od centra Subotice, sačuvao je Petar Marcikić, u djetinjstvu đak ove škole. U Mukićevoj škuli obrazovao se Petrov otac Mijo tridesetih godina prošlog stoljeća, a potom u narednoj generaciji Petar, od 1956. do 1960. godine, dok je pohađao niže razrede osnovne škole. Djeca iz tog kraja školovanje su nastavila u Đurđinu, gdje je u to vrijeme nastala nova centralna školska zgrada, te su postupno ukinuta isturena odjeljenja u salaškim školama.
Već desetljećima nema zgrade Mukićeve škule; ovim predjelom prostiru se široke oranice. Nekad je, nasuprot tome, kraj bio vrlo naseljen. Postojao je Mukićev šor uz Krivaju s nizom salaša. Stare karte pustara otkrivaju nekadašnje lice ovih predjela s desetcima salaša i po nekim kaštelom u širokom prostranstvu.
Zahvaljujući izvješću učiteljice Marije Marcikić iz 1948. godine (Povijesni arhiv Subotica, F 68. 1567) saznajemo bliže podatke o ovom školskom objektu: izgrađen je 1908. godine, zidan od opeke, na zemlji Mukićevih; u zgradi je postojao i učiteljski stan, prema organizaciji rada učitelja u to vrijeme. Ovu školu su pohađala djeca iz Đurđina i Žednika, koja su živjela na salašima udaljenim između 50 metara i četiri kilometra (Petar je kao dijete do škole prelazio četiri kilometra). U školskoj 1947./48. godini u Mukićevoj škuli razred je završilo 74 učenika, što rječito ilustrira nekadašnju naseljenost tog područja.
Gornja fotografija je iz 1933. godine, kada je Mijo Marcikić bio učenik, a na donjoj je generacija njegovog sina Petra šezdesetih godina prošlog stoljeća, u istoj, Mukićevoj škuli.