Štovani čitatelji, i ove godine neumitno stiže »svr godine« i nakon »najluđe noći« stižemo u novu, 2019. godinu. Svaki pojedinac sada svodi račune što je uradio, a što nije u protekloj godini i naravno svatko pravi planove za nastupajuću godinu. Poneki se čak i zaklinju da će sljedeće godine, recimo, prestati pušiti, držati dijetu, više se baviti sportom, čuvati svoje zdravlje itd. Mi koji pišemo za jedan manjinski list i pripadamo jednom ravnopravnom, ali manjinskom narodu također trebamo svoditi račune. Da vidimo koji su rezultati, kako se veli, »manjinske politike po najvišim europskim standardima«. Većina zapadnoeuropskih država zapravo nema neke ustanovljene standarde politike prema nacionalnim manjinama. To je najizrazitije u nekad kolonijalnoj velesili Španjolskoj. Počeli su s vjerskom netolerancijom, protjeravši većinu ljudi židovske i muslimanske vjeroispovijesti. Nakon pada diktature, vlade su najviše problema imale s Baskima (terorizam) i Kataloncima (separatizam). Oba naroda su dobila »najviši stupanj autonomije«, naravno bez prava na otcjepljenje. Katalonci sada žele vlastitu državu, što je jako teško ostvarivo u okviru EU. U Italiji, Nijemci (35% stanovništva u provincijama Trento i Alto-Adiđe u južnom Tirolu), nakon serije atentata, imaju autonomiju kojom su zadovoljni i sada vlada mir i prosperitet. 

Zakon o pravima manjina

Vjerovali ili ne, prvi zakon o pravima manjina u Europi donesen je ravno prije 170 godina u Segedinu, 28. srpnja 1849. godine, na posljednjoj sjednici Mađarskog državnog Sabora u složenoj situaciji. Mađarska država se i službeno otcijepila od Habsburške monarhije, s kojom je u to vrijeme vodila rat za obranu domovine. Tadašnji premijer vlade Bertalan Szemere u svom uvodnom govoru je istakao kako je cilj građanske revolucije uvođenje parlamentarnog sustava (ukidana je monarhija), izjednačavanje svakoga po pravima i obvezama (ukidano je kmetstvo) i »velika osnovna misao ove revolucije je da osigura slobodan razvoj svim narodima i narodnostima« i za ostvarivanje ovog cilja treba donijeti zakone o pravima nacionalnih manjina. Zakonom je bilo predviđeno i stvaranje autonomije za pojedine narode (Srbe, Slovake i Rumunje), kako su njihovi predstavnici tada zahtijevali. Habsburgovci su npr. u borbi protiv revolucije obećali autonomiju Srbima. 
Tadašnja povijesna Mađarska bila je nacionalno složena država u kojoj su (etnički) Mađari činili oko 60% stanovništva. Ostvarivanje ovog zakona ostalo je mrtvo slovo na papiru, jer je nakon dva mjeseca ispred udružene vojske carske Austrije i carske Rusije mađarska domobranska armija položila oružje. Slijedilo je razdoblje Bachove diktature u kojoj su nacionalne manjine dobile obećanu »autonomiju« u obliku germanizacije. Hrvati su ostali »autonomni«, jer su imali svoju kraljevinu, Sabor i upotrebu jezika, te nisu ni bili obuhvaćeni ovom diktaturom. Nakon Nagodbe Austrije i Ugarske donijeti su zakoni o pravima nacionalnih manjina, istina modificirani, sa suženim pravima. Novi zakon o pravima nacionalnih manjina donijet je 1886. godine u prosincu, s osnovnim intencijama da prije svega treba osigurati pojedinačna prava, umjesto kolektivnih političkih. Službeni jezik je bio mađarski, ali dozvoljena je i upotreba jezika narodnosti na skupovima i u Parlamentu, službenici trebaju znati jezike narodnosti, svatko se može službenim tijelima obratiti na materinjem jeziku itd. 

Hrvati opet posebni

Prije raspada SFRJ službeni jezik je bio hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski i Hrvati opet nisu tretirani kao nacionalna manjina. Zato su u Vojvodini u okviru »istinske autonomije« Mađari i ostale manjine mogli razvijati svoje institucije, od školovanja, informiranja itd. Nakon ratova i prekomponiranja Srbije praktično je ukinuta autonomija, a dugo vrijeme Hrvati nisu ni bili priznati kao posebna nacija, odnosno nacionalna manjina. Danas je službeni jezik srpski, a službeno pismo ćirilica, a pod posebnim uvjetima može se koristiti jezik i drugačije pismo. Mađari su se kako-tako snalazili i danas, uz izdašnu pomoć matične države, imaju npr. zaokružen sustav informiranja. Hrvati su se našli u posebnim uvjetima. Tek nakon pomirbe samostalne Srbije i Hrvatske, mukotrpno je počela gradnja npr. informativnog sustava. Danas imaju i svoj informativni program na RTV-u. Svakog radnog dana se emitira Dnevnik na hrvatskom jeziku u trajanju od desetak minuta. Od tog vremena većina priloga su »prepjevane na hrvatski jezik« vijesti s državne TV postaje. O događanjima iz hrvatske zajednice, osobito o šire društveno-ekonomskim ili političkim prilikama i događanjima, izvještava se vrlo oskudno. Tvrdi se: nema kamera, ljudi, sredstava itd. To je ono što sam ja nazvao smokvinim listom manjinskog informiranja. Kao smokvin list, ne otkriva golotinju, nepostojanje prave želje za ravnopravnošću. Istina, list je malen, ali ove emisije služe za »pokrivanje« onoga čega zapravo nema: prave pomirbe između dva naroda i poštivanje potpisanih ugovora. Svima želim sretnu i bolje informiranu Novu godinu!