Savino Selo, nekadašnja Torža, nalazi se u Općini Vrbas. U opisu sela nije lako naići na činjenicu koja bi ga izdvajala od nekih drugih u centralnoj Bačkoj. Osim dominantnog crnogorskog življa koje u njemu danas obitava, Savino Selo već 50 godina ima i katoličku župu. Ona je, doduše, osnovana 1968. godine, no upravo u travnju ove godine njezino ustrojstvo je ponovo spušteno na rang vikarije koja pripada župi Sviju Svetih u Kucuri. O katolicima u oba ova mjesta već duže vrijeme skrbi kler iz župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Vrbasu.
Katolici u Savinom Selu su, barem od odseljavanja Nijemaca, »malo stado«. No, koliko god bilo malo, ono se vrijedno drži skupa. Hrvata u ovom selu još uvijek ima nešto menje od stotinu, što nije zanemariv broj, jer upravo on održava živim i katoličku zajednicu u selu. Hrvati koji žive u selu, do II. svjetskog rata naseljenom pretežito Nijemcima evangelicima, potomci su ekonomskih migranata iz Bosne, privučenih plodnošću tla u središnjoj Bačkoj i ubrzano razvijenom industrijom u Vrbasu i Kuli. Među katolicima je i stanoviti broj Mađara, kao i Rusina katolika bizantskog obreda. Kako navodi vlč. Karlo Miler, stalni đakon u župi Vrbas, u Savinom Selu se redovito slavi misa, svake treće nedjelje u mjesecu, točno u podne, na hrvatskom jeziku, i na njoj se okuplja oko 15, a za velike blagdane i više vjernika katolika. To je jedino mjesto u selu u kome se oni okupljaju.
Katolici u Savinom Selu imaju i svoj bogoslužni prostor za koji se brinu koliko mogu. To je dio kuće u Ulici maršala Tita br. 13, koji je adaptiran za liturgijsku uporabu, posvećen na čast Srcu Isusovom i blagoslovljen 1940. godine. U dvorištu kuće postoje i dva zvona. Đakon Miler, međutim, ističe da je kuća u kojoj se nalazi molitveni dom stara. Mada lijepo uređena, uopće nema priključak na struju! Prilikom jedne od davnašnjih rekonstrukcija na nju nije priključeno brojilo potrošnje utroška struje, te se, kako on kaže, misa i slavi u doba dana kada ima najviše svjetla. »Kada je oblačno, svećenik i ja škiljimo«, pokušava se našaliti velečasni Karlo. 
Bez obzira na ovaj nevjerojatan hendikep, postojani i vjerni žitelji Savinog Sela koji se okupljaju na ovom mjestu žele čuti riječ Božju i pjevati na hrvatskom jeziku crkvene pjesme koje se ne zaboravljaju. Velečasni gospodin đakon svjedoči da je jednom prilikom na malom harmoniju koji postoji u molitvenom domu zasvirala kantorica iz Zmajeva. Nije bilo moguće zadržati suze okupljenim vjernicima. 
Selo imenovano po partizanskom heroju Savi Kovačeviću, čiji sunarodnjaci ga danas većinom naseljuju, živi i ove zimske dane prilično daleko od užurbanosti, no ne daleko od briga današnjega vremena. Katolici u njemu još uvijek, ipak, brinu i brigu koju smo svi mi ostali odavno smjestili u daleku prošlost. 
Marko Tucakov