Liturgijska čitanja treće nedjelje došašća pozivaju na radost, ali Ivan Krstitelj u evanđelju poziva na obraćenje i pokoru. To se u prvi mah čini nespojivo i proturječno, no ipak nije, ako se sagleda iz kršćanske perspektive. Jer radost na koju poziva Sveto pismo nije površno radovanje materijalnim stvarima, na koje poziva marketing tijekom ovog predbožićnog vremena. To je radost koja izvire iz dubine ljudskog bića, a ima svoje uporište u Bogu. Njoj prethodi pokora i obraćenje.

Što nam je činiti?

Mnogi su već i sami primijetili da se istinska radost ne može postići nikakvim materijalnim stvarima. Ovaj svijet nudi puno toga što u prvim mah može usrećiti čovjeka, ali takva radost je kratkog vijeka. Čovjek je u dubini svoje duše potaknut da traga za istinskom radošću, koja nadilazi granice ovoga svijeta, koju ništa što svijet nudi ne može zamijeniti. Izvor te radosti je jedino Bog. Da bi susreo Boga i osjetio tu iskonsku radost čovjek mora izaći iz uobičajenih okvira razmišljanja i ljudskog ponašanja, mora načiniti korak prema Bogu. To je znao i Ivan Krstitelj kada je pozivao ljude na obraćenje, zato ih poziva da učine iskorak iz uobičajenog i promijene svoj život. On ništa ne uljepšava, niti im laska, već ih suočava s jedinom istinom, a ta je da moraju mijenjati svoj život ukoliko žele umaći vječnoj kazni.
U susretu s Ivanom ljudi osjećaju snagu njegovih riječi, osjećaju da je on odabran od Boga uputiti poziv na obraćenje te da živi ono na što poziva, zato se otvaraju njegovoj riječi. Oni su do tada bili zauzeti samo dnevnim poslovima i zaradom, no nakon susreta s Ivanom spremni su slušati o spasenju. Iz te spremnosti proizlazi njihovo pitanje: »Što nam je dakle činiti?« (Lk 3,10). Takva spremnost na obraćenje dolazi iz susreta s riječi Božjom i izraz je unutarnje promjene. Odricanje i pokora radi obraćenja koje vodi u susret s Bogom prerasta u radost, onu istinsku, koja nije kratkog vijeka kao isprazne ovozemaljske radosti.
U Ivanovim odgovorima na pitanje »Što nam je dakle činiti?« vidimo da promjena koju zahtijeva obraćenje polazi od onog svakodnevnog. On svakom odaje odgovor prema staležu u kojem se nalazi. Ne treba činiti ništa što je izvan naših mogućnosti nego činiti promjene u svakodnevnom ponašanju i djelovanju, a prije svega ne biti usredotočen samo na sebe i svoje dobiti nego obratiti pozornost na brata pored sebe i ne činiti ništa što će njemu štetiti, već naprotiv, pomoći mu. Vidimo da obraćenje ne može ići bez promjene našeg odnosa prema ljudima, te da ono zahtijeva mijenjanje stvari koje čine našu svakodnevicu. Samo takve promjene, koliko god teške bile, vode nas bliže Bogu.

Trajna radost je u Gospodinu    

Odgovor na pitanje »što nam je činiti« možemo pronaći i u riječima sv. Pavla: »Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.« (Fil 4,4.6). Kako se možemo uvijek radovati? Možemo – u Gospodinu. Radost koja ne prestaje mora imati i izvor koji je trajan, a jedini takav izvor radosti jest Gospodin. Takvu radost čovjek sam ne može pronaći niti je na silu iznuditi. Ona je dar od Boga i ne može nestati ni pred kakvim životnim teškoćama. Ta radost nije neka euforija, ona je prepoznatljiva po blagosti i potpunom pouzdanju u Boga, uči nas sv. Pavao.
U ovo vrijeme iščekivanja proslave Kristova rođenja ne dopustimo da budemo površno, euforično radosni zbog nekih materijalnih stvari, kako to propagiraju mediji. Predajmo svoje brige Bogu, pouzdajmo se u njegovu providnost, ne dopustimo da teret životnih problema spriječi susret s Gospodinom. Učinimo iskorak iz svakodnevnog razmišljanja i ponašanja, iskorak prema Bogu, iskorak obraćenja. Samo tako ćemo osjetiti onu istinsku radost u kojoj se može ostati, jer je trajna. Neka Božić za nas bude uistinu najradosniji blagdan, ali ne zbog borova, lampica, darova i veselih filmova nego zbog toga što ćemo doživjeti obraćenje i susret s Gospodinom. Ne dopustimo da nas duh komercijalizacije Božića omete u težnji za istinskom radošću i spriječi da zaista susretnemo Boga u blagdanu koji slavimo.
Radost koju Bog daje čovjeku u susretu s njim kršćani trebaju pokazivati i širiti svijetom u blagosti, ljubavi i pravednosti prema drugim ljudima. Kršćanska radost treba sijati na licu svakog koji vjeruje u Krista, da po tome budemo prepoznatljivi u svijetu.