Bojan Ušumović, poznati subotički nogometaš, završio je nedavno svoju karijeru. Kako to i obično biva, prava ljubav traje cijeloga života, a upravo je život »namjestio« Bojanu nastavak druženja s nogometom, sada kroz trenerski rad.
Kao nadareni nogometaš prošao je mlađe kategorije Crvene zvezde, igrao je za Spartak u Prvoj i Trećoj ligi, za Radnički iz Sombora u Prvoj ligi, u Mladenovcu, također u Prvoj ligi, pa se oprobao u albanskoj Beselidhji, zatim u BSK-u iz Borče u Super ligi, pa u crnogorskoj Super ligi u Jedinstvu iz Bijelog Polja, zatim u teslićkom Proleteru u Prvoj ligi Republike Srpske, da bi ga Subotičani s oduševljenjem 2013. godine dočekali u Bačkoj 1901. Kopačke je o klin okačio u Vinogradaru iz Hajdukova.
Za jedan od svojih najvećih uspjeha navodi igranje za omladinsku reprezentaciju Srbije, u generaciji momaka rođenih 1988. godine, a pred njim su, nadaju se svi, tek novi uspjesi u trenerskom pozivu koji se, kako kaže, počeo realizirati slučajno.
»Namjestilo se tako da preuzmem školu nogometa od drugara koji je imao mnogo obveza. Nije se zbog toga mogao maksimalno posvetiti radu, djeca su počela odlaziti u druge klubove, pa sam riješio prihvatiti se izazova. Tako je krenuo staž nogometnog trenera«, ističe Ušumović.
Smisao za rad brzo je primijećen, pa je ljetos stigao poziv za suradnju.
»Predrag Pršić me je pozvao da napravimo suradnju s FK Subotica. Riječ je o treneru koga izuzetno cijenim, suradnja je ostvarena, pa trenutno vodim generaciju koju čine djeca 2011. i 2012. godišta. Okupljeno je 30-35 djece na svakom treningu i pravo je uživanje raditi. Moji planovi su za sada svakako vezani samo za rad s mlađim kategorijama. Ne znam kako će se to dalje razvijati, ali u ovom momentu me seniorski nogomet ne zanima.«
Ljubav prema sportu, nogometu pogotovo, je ista i kada si na terenu i pored njega, pa ni za Bojana nema mnogo razlika između dva posla.
»Zaista nema neke drastične razlike, prije svega u pristupu. Da bi nešto uradio u sportu, u nogometu, moraš se tome maksimalno posvetiti. Nema ustupaka, nema popuštanja. Tako je, uostalom, i u životu. Ništa se ne stvara preko noći, a put do uspjeha je ispunjen radom i napretkom.«
Uz taktiku i otkrivanje nogometnih vještina, naš sugovornik ističe da se trudi da treninzi budu obogaćeni i drugim vrijednostima.
»U sportu je bitno ostvariti socijalizaciju. Također, težim djecu učiti pravim vrijednostima, odgoju. Razumije se da nisu svi podjednako nadareni, ali se svi moraju osjećati jednako vrijednima. Neće svi biti nogometaši, neće svi završiti u seniorskim ekipama, ali je svatko od njih nama vrijedan i važan dio tima.«
Velikih trofeja i medalja nema, ali to ne znači da nagrade, možda i važnije od »parčeta metala« u vitrini, ne dolaze.
»Rano je još i očekivati neke velike uspjehe, ali uspjeh se ne meri samo medaljama. Volim ono što radim, a uspjeh mi je kada vidim da su svi zadovoljni načinom na koji ostvarujem ljubav prema ovom sportu i prenosim je djeci. Uostalom, kada dolaze nova djeca, kada roditelji zovu po preporuci, onda je to dobar znak da sam na pravom putu.«
Kao igrača, Ušumovića pamtimo kao pouzdanog i skromnog, a, po svemu sudeći smiješi mu se i takva karijera nogometnog učitelja.
»Jasno mi je da sam još uvijek mlad u ovom poslu, pa ni ne mogu sada imati neke prevelike i nerealne planove. Nisam od onih koji ‘pucaju visoko’ i koji su jaki na pričama. Na te priče, koje su za malu djecu, ni ne gubim vrijeme. Treba, jednostavno, biti posvećen poslu, vjerovati u nešto, ali i biti dovoljno mudar da se prepozna moment kada valja napraviti veći korak«, zaključuje naš sugovornik.
D. Vuković