Pročitala sam ovih dana vijest kako poduzeće Infrastruktura željeznica Srbije počinje obnovu željezničkih postaja na teritoriju Srijema. Dakako da je to lijepa vijest. Za Srijemce koji se, eto, mogu nadati da će u pristojnim uvjetima čekati isto toliko pristojne vlakove. Ponukala me je ta vijest da provjerim kako izgledaju željezničke postaje u Somboru i njegovim selima. One u kojima vlakovi još staju. A željezničkih postaja na kojima vlakovi još uvijek staju ima tek toliko da ih se može nabrojiti na prste jedne ruke – Kljajićevo, Čonoplja, Lemeš, Aleksa Šantić i salaši Bukovac. Ostale su davno napuštene, jer su i vlakovi prestali ići. A slika onih preostalih je tužna i ružna. Umjesto čekaonice, gole zidine bez vrata i prozora. Zakatančena vrata na kojima još piše »šef stanice« i »otpravnik vozova«. I red prometa vlakova zaostao iz tko zna koje godine. I strpljivi putnici koji, birajući između skupog autobusa, taksija ili osobnog automobila, biraju vlak, pa makar to značilo čekati njegov dolazak na zakorovljenom i polurazrušenom kolodvoru. Po kiši, snijegu, oluji ili srpanjskoj žezi. I po svemu sudeći tako će i ostati. Još godinama, jer nema ni najava o obnovi kolodvora u Somboru, a kamoli onih manjih u okolnim selima.
A oni koji duže pamte sjećaju se da su nekada kolodvori u selima bili uređeni, čekaonice zagrijane, a okoliš sređen kao vrt. I ne samo to. Tračnicama su tutnjali vlakovi puni putnika, ali i tereta. Kažu, onih teretnih više skoro da nema. Onih koji pamte prva desetljeća XX. stoljeća više nema, ali zato je ostalo zapisano da je već tada svako somborsko selo imalo kolodvor i da je svako selo željeznicom bilo povezano sa Somborom, Suboticom, Novim Sadom, Vinkovcima... I ne samo sela, jer vlakovi su stajali i na salašima. Danas većina sela i salaša vlakove nije vidjela skoro pol stoljeća. Tračnice je progutao korov, a kolodvori se nepovratno ruše pod teretom godina i nebrige. Čak i tamo gdje vlakovi još prolaze.
Z. V.