Izazivanje, poticanje i dimenzioniranje razornih posljedica krize koja od polovice osamdesetih besprimjerno divlja ne samo scenom subotičkog kazališta, a stiže osmišljena s, uglavnom, dobro znanih adresa u samom teatru i izvan njega. Unatoč tomu, ipak, malo je tko spreman stati licem naspram lica i uperiti prstom u nj, u prenapuhanog, sobom ispunjenog, samozadovoljnog, na ovaj, ili onaj način, dakle, teatarskog čovjeka, ali očito s one strane uspjeha, što je u stanju očaja prinuđen pozivati se na tobožnju glupost  i nekompetenciju publike, premda samo zbog gledališta živi i postoji. Neuspješni scenski protagonisti, nepriznati interpreti, što su, ni sami ne znaju kako, ostali bez prihvatljivih estetskih kriterija. I gle, odmah su se našli oni koji drže da ih ovo bezmalo preporuča (»Izmišljeni su!«) za lagane, relaksirajuće predstave, menadžerskim naporom nastale za mase, koje u bljesku i narcisoidne naduvenosti popunjavaju sjedala, nudeći neprihvatljivu sliku života. 
Među onima koji traže odgovore je i redatelj Marjan Bevk, dok se pita: »Trebaju li stotine i stotine ljudi ostati bez teatra kako bi pojedinci mogli sakriti svoju nemoć, neznanje, nekazališnost iza opojnih barikada kazališnih reflektora?«. Čini se, i Subotica se pomirila s nekazališnim »stvaranjem« u kazalištu. Kao da se sve njihove igre svode na to da u samoj kazališnoj produkciji bude što manje zastoja, što manje neprilika i svađa, iako u toj produkciji ima jako malo talenta, marljivosti i estetskih kriterija. Pri tom nitko ne broji koliko je i darovitih i obrazovanih mladih glumaca napustilo ovdašnju scenu. Dočim, nije nepoznato koliko je nedarovitih i nedovoljno osposobljenih glumaca dobilo ovdje angažman.
Također, nije tajna odakle započeti – ponajprije odlučnim odbacivanjem neradnih, neestetskih i nekritički postavljenih repertoarskih zadataka u hrvatskom, mađarskom i srpskom ansamblu. Subotičkom teatru potrebno je skinuti bezobličnu masku estetske neopredijeljenosti i omogućiti mu da hrabro svjedoči o svijetu i događajima u nj bez stida i zrelo. Kako i čime ovo postići – pita se redatelj Marjan Bevk? 
»Kazališna umjetnost je najljudskija i najkompleksnija, djeluje izravno na gledatelje. Dobar ili loš, kazališni komad uvijek sadrži sliku svijeta. Glumci pokazuju i dobro i loše, pokazuju kako se ponašaju ljudi u određenim situacijama. Kazališna umjetnost ostavlja uvijek političke, moralne i estetske posljedice u gledateljima – dobre ili loše, već prema karakteru i izvođenju. Treba birati tekstove koji omogućavaju komuniciranje s publikom. Jer umjetnost može ostaviti i velike posljedice u ljudima.
Iz tih razloga subotičko kazalište konačno treba izgraditi svoju POETIKU. Biranje repertoara prema formalističkim shemama, u stilu: malo tragedije, malo komedije, malo strane, malo domaće klasike, malo modernih tekstova, itd. Kazalište uvijek treba biti aktualno, avangardno u shvaćanju i razrješavanju problema svijeta. Repertoar kazališta ne smije biti pravljen po principu satova iz povijesti teatra. Kazališna predstava ne samo što pomaže u tumačenju svijeta, ona treba pomoći u preobrazbi svijeta. Treba da prikazuje svijet kao savladiv, budući da je promjenljiv. 
Kazališna umjetnost, dakle, mora prema svijetu imati kritički stav, ili drukčije rečeno: ne smije biti indiferentna, apatična i neosjetljiva. Zato se repertoar mora birati na osnovi dubokog osjećanja za vrijeme, ali i promišljanja koje je uvjet stvaralačkog, kritičkog odnosa do svijeta. Repertoar kazališta ne može se utvrditi pukim nadglasavanjem, ne može se stvarati repertoar prema dopadljivosti uloga, prema afinitetima pojedinih glumaca. 
Zbog toga u kazalištu mora postojati umjetnička ekipa koja je sposobna uzdignuti se iznad osobnih, neumjetničkih interesa, ekipa koja bira repertoar u ime kazališne umjetnosti. Mora postojati, prije svega, umjetnički vođa, s najmanje dva dramaturga. Ta ekipa treba znati opstati kao posve samostalni zamjetak koji umije moralno, etički, estetski i društveno potpuno odgovorno stvarati i provoditi repertoar utemeljen u utvrđenoj estetskoj orijentaciji kazališta. 
Pri tome svi u kazalištu i izvan njega trebaju prihvatiti stav da umjetničku fizionomiju teatra ne mogu određivati ljudi koji nikada nisu stali iza rampe, a da ni ne spominjemo one koji ne vole kazalište. Na mjestu umjetničkog vođe kazališta mora stajati čovjek s velikim poznavanjem cijelog procesa stvaranja kazališne predstave, čovjek s izgrađenim estetskim odnosom prema svijetu, ali u isto vrijeme čovjek spreman da odazivajući se izazovima novog stalno usavršava najprije sebe, a onda i da potiče na usavršavanje i proširivanje obzora drugih. Čovjek, koji može u svakom trenutku obraniti svoj estetski stav i koncepciju predstave stručnim argumentima, i to u svakoj fazi rađanja kazališne predstave, a iz pogrješaka izvlačiti nove kvalitete. Mora brinuti o stilskoj izjednačenosti predstave, o što boljem, stručnijem glumačkom sastavu. Ukratko: mora stvoriti poetiku kazališta.«