Današnja priča o fotografiji je pomalo neobična, ali zbog svoje starine i autentičnosti zavrjeđuje ovaj pisani trag. Naime, na fotografiji se nalazi jedan stari džepni hrvatsko-latinski rječnik iz davne 1902. godine koji je u svoje vrijeme bio nezaobilazni školski alat brojnih gimnazijalaca na ovim prostorima. Autor rječnika je hrvatski klasični filolog Milan Žepić (1857. – 1922.), profesor grčkog i latinskog jezika, koji je uz profesuru bio i ravnatelj II. realne gimnazije u Zagrebu, te upravitelj Kraljevske velike realne gimnazije u Karlovcu. Njegova dva tzv. džepna rječnika, latinsko-hrvatski (1901.) i hrvatsko-latinski (1902.) namijenjena školskoj uporabi u velikoj mjeri su pomogli brojnim generacijama u svladavanju nastavne materije iz ovog obvezatnog gimnazijskog predmeta. Iza korica, na naslovnoj stranici ovog starog rječnika, uz elementarij stoji i podatak kako je uz osnovnu materiju dodan i rječnik vlastitih imena, a knjiga je tiskana u nakladi knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch). U svom predgovoru prof. Žepić je između ostalog zamolio: »Kod prosuđivanja ove knjige, molim da se uzme u obzir, da je to prvi takav rječnik u našoj literaturi«. A, pojašnjavajući dodatak rječnika vlastitih imena, autor ističe: »Uzeo sam mnogo zemljopisnih imena, osobito onih, koja se tiču naših krajeva«. 
Upravo zbog toga spomen ove stare knjige, koja je u godinama koje su uslijedile doživjela brojna reizdanja, zavrjeđuje da se napiše i nekoliko riječi o svezi latinskog i hrvatskog jezika koja traje vijekovima postojanja hrvatske povijesti.
Povijest veže potpunu standardizaciju latinskog jezika za 1. vijek prije Krista i vrijeme Cicerona, Cezara, Vergilija i ostalih velikana toga doba, dok su se Hrvati s ovim jezikom prvi puta susreli dolaskom na područje rimskih provincija. Vladajući ovim prostorom postupno su počeli prihvaćati latinski jezik, koristeći ga ponajprije u liturgiji i crkvenoj administraciji (sve do druge polovice 20. stoljeća), diplomaciji (sve do 1848. godine to je službeni jezik Hrvatskog sabora i diplomacije), obrazovanju (do konca 19. stoljeća latinski je imao širinu u školskoj stanici veću od bilo kojeg drugog predmeta, a u većini srednjih škola do 1849./50. bio je nastavni jezik). U književnosti i znanosti Hrvata od 15. do 19. stoljeća postoji kontinuirana produkcija djela pisanih na latinskom jeziku, a njegova uporaba je značila i svojevrsnu obranu od dominantnih pretenzija vlasti (njemačke, ugarske, mletačke) jer ga kao opću nadnacionalniu baštinu nije mogao svojatati niti jedan narod. Upravo zbog ove nesporne činjenice samu povijest hrvatskog naroda moguće je kvalitetno izučavati uz izrazito dobro poznavanje latinskog jezika. Jer hrvatski latinisti su u svojim djelima bilježili i razmatrali gotovo sve važne narodne, hrvatske teme šireći ih u smjeru vizija pankroatizma i panslavizma što je za ono vijeme bilo prilično slobodoumno i napredno. Širina tiskane literature na latinskom jeziku obuhvaća brojna tematska i žanrovska područja, od klasične povijesne građe do ljubavne lirike ili oštre satire tadašnjih društvenih zbivanja. Osobito su, za bolje razumijevanje bitnih momenata hrvatskog naroda, značajna djela latinista iz 17. i 18. stoljeća koja se bave nacionalno-političkim, jezičnim i estetskim pitanjima.
Upliv brojnih riječi iz latinskog jezika, njihovo svakodnevno i kontinuirano korištenje bilo kao pojedinačnih ili čak cijelih sklopova misli, protijekom vremena postupno su prelazili u hrvatsko jezično tkivo postajući svojevrsnim dijelom kulturne baštine.
Na koncu i jedan pogled na 116 godina staru stranicu rječnika zemljopisnih imena koja se nalazi u dodatku ovog prvog džepnog hrvatsko-latinskog rječnika na kojoj se nalaze pojmovi pod slovom C. 
Croatia – Hrvatska, 
Croata – Hrvat, 
Croaticus – hrvatski. 
D. P.