Četrdesetogodišnji Vladimir Nikolin, nogometaš Dinama 1923 iz Berega, iako je vršnjak očeva dobrog dijela svojih suigrača, još uvijek u igri i zalaganju za klupske boje prednjači na svakoj utakmici, bila ona prijateljska ili službena. Njegove nogometne kvalitete su nesporne, a na travnjaku je istinski uzor mlađima i spona između trenera i suigrača. 

Uz nogometnu loptu od djetinjih dana

Uz nogometnu loptu je od djetinjih dana. 
»Nogomet sam počeo igrati na ulici otkako sam prohodao. Tamo vlada zakon jačega, pa tko se kako snađe. Trenirati, odnosno učiti ga po pravilima različitim od pravila ulice počeo sam jako rano, već s nekih osam godina. Trenirao sam i igrao za pionire Dinama, a među nama dječacima to je za mene bilo nešto poput najljepšeg sna«, prisjeća se Nikolin. 
U to vrijeme sve je bilo drugačije nego danas. Prije svega, kućni odgoj, odnosi među djecom, maštovitost i kreativnost glede smišljanja raznoraznih igara kojima im je bilo ispunjeno sve slobodno vrijeme. Nisu imali ništa od čuda tehnike koja imaju današnja djeca. U ono vrijeme po selima je bilo puno djece, pa tako i u Beregu. Dinamo je imao pionire, danas bi se to zvalo nogometna škola. Najborbeniji među pionirima bio je mali Vladimir Nikolin.  
»Već u djetinjstvu sam igrao vrlo borbeno, valjda mi je to u genima. Veliki motiv u igri bilo mi je prisustvo mojih roditelja, djedova i baka, a osobito učenika naše škole u gledalištu. Već tada sam imao stalnu želju pokazati se pred djevojčicama, jer one nisu imale mobitele, pa da su gledale u njih i tipkale po tipkovnici. Širom otvorenih očiju gledale su svaki naš potez. Kako sam za selekciju pionira igrao od svoje osme godine, rano sam postao i ljubimac ostale djece. Već od trinaeste godine zaigrao sam za omladince, a s navršenih petnaest, sa specijalnim liječničkim pregledom debitirao sam u Dinamovoj prvoj ekipi«, s osmjehom se prisjeća Nikolin.

Ligaško natjecanje

Od dečka koji obećava vrlo brzo je izrastao u jednu od glavnih poluga tadašnjega Dinama. 
»Za sve postignuto u nogometu mogu zahvaliti svojim bivšim trenerima, imena ne bih navodio, kako nehotice ne bih nekoga izostavio i tako napravio nepravdu. Svima je zajedničko to što su nas učili da su u razvoju nogometaša najbitniji rad, red i disciplina. Naravno, sve je lakše ukoliko si darovit, ali darovitost sama po sebi, ukoliko nije praćena odgovarajućim radom, nije dovoljna za postizanje dobrih rezultata. Već u ranom djetinjstvu kod nas su, osim nogometa, razvijali i dobre radne navike, te osjećaj sportskog poštenja. Govorili su nam i da je u životu najbitnije postati  dobar i pošten čovjek, pa tek onda dobar nogometaš«, kaže Nikolin. 
Tijekom nogometne karijere nije igrao samo u svojem Dinamu. 
»Ranije smo svi bili nekako bezbrižniji, opušteniji, pa smo se međusobno družili svi mi koji smo odrastali i momkovali u krugu od dvadesetak kilometara. Znalo se događati da odjedanput neki od klubova iz okolnih mjesta bude deficitaran s nogometašima, pa bismo se međusobno dogovarali tko će ga pojačati na sezonu-dvije. I moj Dinamo je imao peh, morao je, kako su iz tadašnje uprave rekli, pauzirati jednu sezonu u ligaškom natjecanju. Nažalost, ta pauza se protegla na cijelih šest godina. Kako bez nogometa nisam mogao, uključio sam se u već uhodanu rotaciju igrača, pa sam na taj način, osim za matični Dinamo, igrao još za Polet iz Rastine, Sport iz Bezdana i Jedinstvo iz Koluta. Na moju veliku žalost, ove sezone je identična kriza potkačila Polet i Jedinstvo. Sada se oni ne natječu. Moja nogometna kružnica se zatvorila, pa ću ipak karijeru aktivnog nogometaša završiti u Beregu«, kaže Nikolin. 

Igre u obnovljenom Dinamu 1923

Nakon šest godina pauze, Berešci su se vratili u život. Klub je obnovljen i kao Dinamo 1923 uključen u Međuopćinsku nogometnu ligu Sombor – Apatin – Kula – Odžaci 2. razred. Nakon samo jedne sezone plasirali su se u viši rang natjecanja, ali su i tamo plesali samo jedno ljeto i vratili se u 2. razred. Većina bivših igrača vratila se u matični klub, a stasali su i mladi iz mjesta, tako da sada ekipu tvori vrlo solidan spoj mladosti i iskustva. Nikolin je aktivno sudjelovao u obnovi kluba, a na travnjaku je neprikosnoveni šef obrane Berežaca. 
»Na inicijativu nas nekoliko bivših igrača i zaljubljenika u nogomet, uz pomoć i financijsku potporu mještana, uspjeli smo aktivirati klub od kojega su mnogi zauvijek digli ruke. Iza kluba je stala i Mjesna zajednica, a igrački kadar se okupio bez problema. Nažalost, danas nemamo uvjeta za redovito treniranje, pa su nam zbog toga i rezultati često neočekivani i vrlo šareni. Najjednostavnije rečeno, u stanju smo pobijediti svakog protivnika, ali od svakog i izgubiti. Mnogi od nas su uposleni izvan mjesta, dio je na školovanju, opet izvan mjesta, pa se okupimo samo za utakmice. Najbitnije nam je druženje i sportsko nadmetanje. Eto, Sonćani su nas u šokačkom derbiju odigranom prije tri tjedna u Beregu nadigrali i porazili s 4:3. Publika je uživala u pravoj goleadi i u pravoj muškoj, ali vrlo korektnoj igri. Bilo nam je malo teško zbog poraza, ali smo se sportski pozdravili, a nastojat ćemo im se revanširati u proljetnom dijelu prvenstva u Sonti«, kaže Nikolin. 

Nogomet je dio obitelji

Iako će kroz dva mjeseca napuniti četrdeset godina, o povlačenju s travnjaka ne razmišlja. Oženjen je i otac je dviju kćeri. 
»Upornost, navike, a najviše ljubav prema nogometu drže me još uvijek aktivnim. Mislim da je sport vrlo bitan za zdravlje, pa se na travnjaku namjeravam zadržati što dulje. Nisam sklon porocima, živim sportski, pa još ne osjećam teret godina. Uostalom, ne igraju godine, nego srce. Oženjen sam i imam dvije kćerke, koje, kao i supruga, nogomet prate redovito. Poslije svake utakmice njih tri su mi najobjektivniji kritičari. Dakle, s pravom mogu ustvrditi da je nogomet sastavni dio naše obitelji. Klub moramo održati, jer jedini u našem selu, pored Kranjčevića, funkcionira i okuplja mještane, kako mlade tako i nas malo starije. I svakako, pričinjava nam veliko zadovoljstvo, jer imam dojam da svi čekaju nedjelju kako bi došli na stadion. Ponosan sam što mogu ustvrditi da imamo najviše gledatelja i u 1. i u 2. razredu ovoga ranga natjecanja«, s osmjehom završava priču Vladimir Nikolin.
Ivan Andrašić