HKD Vladimir Nazor iz Stanišića prošlog vikenda održalo je svoje tradicionalne manifestacije Likovnu koloniju Ivan Gundić Ćiso Dalmata, Književno-pjevačko veče Ikavica – govor hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata i obilježavanje 73. obljetnice kolonizacije Hrvata iz Dalmacije u Vojvodinu.

Od Subotice do Dalmacije

Ikavica se na ovim prostorima vezuje za bunjevačku i šokačku skupinu Hrvata, ali ikavica je i govor hercegovačkih, dalmatinskih, bosanskih i ličkih Hrvata. I dok bunjevačke i šokačke udruge na svojim manifestacijama uglavnom promoviraju »svoju« ikavicu, HKD Vladimir Nazor iz Stanišića odlučio je da na jednom mjestu pokaže sve oblike ikavice – iste, a opet različite. 
»Naša manifestacija je Ikavica – govor hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata. Prva je održana 2010. godine i prve dvije godine kroz stručna predavanja željeli smo sudionike naše manifestacije upoznati s činjenicom da bunjevačka i šokačka ikavica nisu jedini oblici ikavice, da je ona materinski govor i drugih hrvatskih skupina i da je ikavica postojala u sva tri narječja hrvatskog jezika. Malo je njih znalo da ikavica postoji i u kajkavskom narječju. Nakon te dvije godine htjeli smo proširiti naš program, učiniti ga zanimljivijim pa smo u njega uvrstili i nastupe pjevačkih skupina, pjesnika, foklornih skupina i glazbenih sastava. Uspostavili smo suradnju s Kulturno-umjetničkim središtem iz Sinja koji nam dovodi pjevače rere; želja nam je da se u Stanišiću čuje i bosanska ikavica. Dok to ne uspijemo, taj duh bosanske ikavice ove godine dočarali smo jednim nastupom KUD-a iz Bosanskog Broda koje je izvelo dva kola uz šargije«, kaže predsjednik HKD-a Vladimir Nazor Ivan Karan. 
Ove godine u programu su sudjelovali gajdaš Filip Golubov iz Gajića (Hrvatska), Kraljice Bodroga i Bodroški bećari iz Monoštora, koji su osim tradicijskog pjevanja iz Monoštora izveli i plesove iz Mirlović zagore, slavonski pjesnik Joza Bebrinski, Marko Križanović iz Subotice otpjevao je nekoliko bunjevačkih pjesama, etno grupa iz Širokog Brijega Sinovi Hercegovine u Bačku je donijela zvuke gange i dipli, note klapskih dalmatinskih pisama klapa HKD Jelačić iz Petrovaradina, dok je KUD Brodski biseri iz Bosanskog Broda odigrao dva kola uz šargiju. Dio Večeri ikavice bila je i izložba suvenira – alata i pokućstva koje se nekada koristilo u okolici Sinja. 
»Tu je bukara, posuda od drveta iz koje se pije vino i ta posuda se koristila prije čaša. Izrađena je od dalmatinske smrike i upravo to drvo daje posebnu aromu vinu. Tu su i drvene žlice koje su se koristile za jelo, zatim zdjela – posuda iz koje je jela cijela obitelj prije nego što su se počeli koristiti tanjuri, sinija i tronošci. Zdjela bi se stavljala na okruglu siniju i oko sinije je sjedala obitelj i tako se objedovalo. Vidite da sinija i tronošci imaju po tri noge, kako bi mogle stajati i na neravnom podu. Tu je i stap – posuda u kojoj se pravio maslac. Tuče se vrhnje i kiselo mlijeko i tako se nekada pravio pravi maslac. Od deset litara kiselog mlijeka dobije se oko pol kilograma maslaca«, nabraja dio onoga što je donio u Stanišić Jozo Bešlić iz Potravlja kraj Sinja.

Migracije 

Međusobno nepoznavanje i odsustvo jasnih slika o nama samima, to je do nedavno bila karakteristika hrvatske zajednice u Srbiji. U međuvremenu neka razdoblja su pojašnjena, a ljudi su osviješteni da u heterogenoj strukturi hrvatske zajednice njen dio čine i dalmatinski i hercegovački Hrvati, kazao je Tomislav Žigmanov, ravnatelj ZKVH-a na obilježavanju 73. godišnjice kolonizacije Hrvata iz Dalmacije u Vojvodinu. 
»Tijekom kolonizacije nakon Drugog svjetskog rata oko sedam posto koloniziranih u Vojvodinu činili su Hrvati. Najveći broj došao je u Stanišić i Riđicu, ali ih je bilo i u Sivcu, nekim mjestima u Srijemu. Bile su to obitelji iz Dalmacije, a manji broj obitelji iz Hercegovine došao je u Plavnu i Bezdan. Jedan broj ljudi vratio se nazad, jer se nije mogao adaptirati. Za one koji su ostali ovdje, 90-te godine bile su tragične i zbog etnički motiviranog nasilja dio Hrvata morao se vratiti u zavičaj predaka«, kazao je Žigmanov. 
On je podsjetio da je XX. stoljeće stoljeće velikih migracija hrvatske zajednice. Prvi dolasci Hrvata bili su još 1921. godine i to su takozvani optanti, Hrvati iz Bajskog trokuta koji su podupirali ideju da i Baja (Mađarska) postane dio Kraljevine SHS. 
»Između dva svjetska rata na teritorij Vojvodine došla je skupina Hrvata iz Istre pod pritiskom nadirućeg fašizma. Tijekom velike gladi u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori, 30-ih godina prošlog stoljeća, franjevci su organizirali akcije spašavanja djece koja su slana prije svega u Slavoniju, ali i na područje Bačke, prije svega u Bač i Suboticu. Jedan broj njih je ostao i socijalno se prilagodio u novoj sredini. Došlo je u Bačku, prije Drugog svjetskog rata, u individulanim dolascima i nekoliko mladih intelektualaca«, kazao je Žigmanov. 
Prislinih migracija s prostora Vojvodine bilo je 90-ih godina, ali i prije jer su na udaru mađarskih vlasti tijekom Drugog svjetskog rata bili optanti, posebice oni viđeniji pripadnici hrvatske zajednice. Migracije Hrvata iz Vojvodine događaju se i posljednjih desetljeća i motivirane su ekonomskim razlozima.
Z. Vasiljević