Završavajući svoj izuzetno motivirani obrambeni govor dr. Csillag konstatira da je sud nezakonito odbacio njegovu protutužbu, te je bio prinuđen predati tužbu da se ta odluka proglasi ništavnom. Zamolio je sud i porotnike »zaklete pred Bogom i ljudima« da odmjere adute, kako tužitelja tako i obrane i na temelju toga osude ili oslobode njegovog branjenika, uz sljedeću napomenu:
»Ja vas samo molim za to da usporedite ove adute, usporedite što stoji naspram formuliranih izraza u inkrimiranom članku koji je napisao moj branjenik? Prvenstveno rješenje subotičkog suda, koje odlučno dokazuje da je Bobula oklevetao Vermesa nazivajući ga u novinama pronevjeriteljem, a Kraljevski sud je proces protiv Vermesa po pitanju pronevjere ukinuo. Stoji i to da je tužitelj mog branjenika ne samo materijalno upropastio, ali i to da time nije bio zadovoljan nego ga je htio i moralno upropastiti; János Bobula, građevinski poduzetnik, stoji naspram onog Lajosa Vermesa o kome svatko zna da nije samo svoj rodni grad Suboticu i Palić ukrasio kitnjastim zgradama – mada uz cijenu propasti svoje imovine – ali u cijeloj državi jedva da se nađe grad čija se omladina putem njegovog poticaja i podučavanja nije osnažila i obogatila znanjem. Tužitelj, prema tome, stoji naspram jednog takvog čovjeka koji je jedan pravi oduševljeni šampion nacionalne misije. Molim vas, cijenjena gospodo, usporedite ove činjenice i spokojno se možete suočiti s vašom presudom, molim da se moj branjenik u cijelosti oslobodi krivice!«
Nakon podužeg vijećanja porotnici su donijeli sljedeću presudu:
I. – Je li Lajos Vermes autor članka? 11 da, 1 ne;
II. – Ima li u njemu klevete? 7 da, 5 ne;
III. – Je li Vermes kriv za klevetanje? 4 da, 8 ne.
Na temelju verdikta (odluke porotnika) Kraljevski sud je oslobodio Vermesa krivice, proglasivši da Vermes nije kriv za klevetu i vrijeđanje ličnosti i naložio Bobuli da plati 150 forinti sudskih troškova. Nesporno – zahvaljujući visprenosti dr. Károlya Csillaga.
Bobulino viđenje
Bácskai Ellenőr 24. oktobra 1895. prenosi Bobulin članak »Pro-domo« iz časopisa Építészeti Szemle u kojem, kako je napisano u uvodniku, »s velikom gorčinom, ali i s puno istine« opisuje događaje vezane za palićku električnu željeznicu:
»Prije šest godina zadesila me je ta nesreća da sam se upoznao s nekoliko subotičkih gospoda, koji su mi mnogo pričali o mogućnostima razvoja grada Subotice – pozvali su me u svoje krugove i zamolili me da ja, kao građevinski poduzetnik, podnesem ponude i prijedloge za razne poslove u Subotici na temelju čega ću ne samo pošteno biti nagrađen za svoj trud, nego ću i gradu učiniti veliku uslugu (ostale komplimente koji se odnose na moju ličnost, naravno, ne želim napisati).
Mene je, kao nekoga tko je u cilju jačanja srednje klase toliko pisao i puno govorio, bilo lako pridobiti za stvar par excellance građana grada Subotice, jer sam pristaša toga da se u životu praktični smisao valjanosti ideje tako može ostvariti. Ne samo da sam naporno, ne štedeći sebe, proučavao lokalne odnose i snosio proučavanjem nastale troškove, nego sam pisao članke i druga tiskanja izdanja o plemenitoj misiji grada Subotice i njenih građana koji će, ako dostojno ispune svoju dužnost, ostvariti veliku korist za sebe, a i za opću stvar.
Polazeći od ovih načela, rado sam se suglasio s time da za grad osnujemo prijevozno sredstvo koje će, kako svuda u svijetu tako i u Subotici, grad i stanovnike grada preobratiti, što je prvenstveno nužno jer su i sami Subotičani govorili da ‘zaista, grad je još seljački grad’.«
Atila Dunđerski
