Koncem devedesetih godina prošlog stoljeća, u doba velike krize bivše SFRJ, kada se cijela povijest počela preispitivati i mijenjati u svemu suprotno, moj prijatelj koji je bio profesor povijesti u jednoj srednjoj školi i ja mnogo smo diskutirali o njoj. On je zastupao mišljenje da se o povijesti ne može valjano govoriti ili pisati sve dok su sudionici živi, ili su živi njihovi neposredni potomci. Razočaran povijesnim događajima, i u »povijest« koju je morao predavati, poslije nekoliko godina dao je otkaz u srednjoj školi i zaposlio se kod jednog poznatog građevinskog poduzetnika kao fizički radnik. Pošto je stanovao u mom kvartu povremeno smo se opet sretali i naravno ponovno smo raspravljali o povijesti, ali sad smo već bili bogatiji iskustvom događanja posljednjih deset godina prilikom raspada bivše SFRJ i rađanja nekoliko novih država južnih Slavena. Ovi razgovori su za mene bili dobrodošli, jer sam tada na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu radio na svojoj magistarskoj tezi: »Stepski grad – prostorna analiza dva grada Subotice i Kečkemeta« i morao sam se doticati događanja u povijesti, naročito od srednjeg vijeka do današnjice i sve to analizirati i u svjetlu srpske, hrvatske i mađarske povijesti. Ovu analizu razvoja i stagnacije sam radio do 1988. godine. Kada sam rad branio 2001. godine, jedno od pitanja članova komisije bilo je »zašto sam analizu radio samo do 1988. godine?«. Odgovorio sam, poučen iz razgovora s mojim drugom povjesničarom da je »odveć malo vremena prošlo i jako je teško izvući neke bitnije činjenice važne za razvoj grada«.
Promjena imperije
Razlog za pisanje ove »jubilarne kolumne« je proslava »stogodišnjice slobode« koja se održala u Vojvodini. Naime, ove godine Skupština AP Vojvodine je proglasila 24. studeni »Danom proslave prisajedinjenja Pokrajine Vojvodine Kraljevini Srbiji«. Osnov je bio što je prije sto godina (1918.) ovog dana održana »Velika narodna Skupština« u Novom Sadu, na kojoj su delegati slavenskih naroda iz Bačke, Banata i Baranje izrazili želju da se otcijepe od Austro-Ugarske u raspadanju i da se priključe državi južnoslavenskih naroda, tada još u formiranju. Znači, tada Vojvodina u ovakvom teritorijalnom ustrojstvu nije ni postojala. Predsjednik Skupštine APV István Pásztor je, na određene prigovore od strane nekih mađarskih partija, zašto je ova odluka prihvaćena od SVM-a, odgovorio: »Kao što Mađari, Hrvati i ostale nacionalne manjine imaju pravo, u okviru svoje zajednice odrediti četiri važna datuma koje će proslavljati, tako i Srbi imaju pravo u Vojvodini proslavljati njima važne datume«. Koliko mi je poznato, ovo pravo pripada nacionalnim manjinama. Srbi kao većinski i dominantan narod imaju svoje državne praznike. Ali ovo je samo nijansa. Tek potpisivanjem Trijanonskog sporazuma 1920. godine ova želja srpskog i ostalih slavenskih naroda se i pravno ostvarila i prostori današnje Vojvodine su otcijepljeni od Mađarske. Ovo bi bilo sve najkraće ispričano. Ako počnemo detaljnije analizirati tadašnje događaje, opet ćemo upasti u klopku nemogućnosti objektivne analize, jer potomci tih aktera su još živi i sjećaju se. Poslužit ću se osobnim primjerom. Mog djedu su 1915. godine mobilizirali u K. & K. vojsku i odnijeli na ruski front, te je 1916. pao u rusko zarobljeništvo. Vratio se tek 1924. godine preko Finske. Znači, otišao je ratovati za jednu imperiju, a vratio se u jednu drugu, novostvorenu. Djed pekar, događaje je komentirao bez mržnje i govorio je: »srpska vojska nije zauzela Suboticu, nego je u nju doputovala, nakon trupa Antante«. A drugo što pamtim: »mijenjao sam kraljeve i vladare, a meni uvijek bilo isto; kušuj i radi«. U to vrijeme na satovima mađarske povijesti na materinjem jeziku slušao sam o tome da su Mađari divlji azijski narod koji je rastjerao pitome Slavene u Panonskom basenu; jeli su sirovo meso koje su omekšavali ispod konjskih sjedala, da je Austro-Ugarska bila tamnica naroda, da su kasnije mađarski fašisti trpali Srbe pod led Dunava. Vjerujte mi, nije mi bilo svejedno kao djetetu biti Mađar. Nažalost, ovakav tip retorike: »naš narod je dobar i pravičan, a svi ostali narodi su zločinci« slušaju danas i vojvođanski Hrvati, a i neki drugi narodi. Vjerujem, nije im lako.
Cijena slobode
Uopće ne namjeravam raspravljati na temu što je to sloboda, ali pomalo mi para uši što se naglašava da su se prije sto godina Srbi i ostali Slaveni oslobodili. Pitam se od koga i čega? No, da vidimo što je nama Subotičanima donijela »sloboda«? Nekadašnji po veličini treći grad u Mađarskoj danas je postao provincija Srbije. Nekada smo bili slobodan kraljevski grad, danas smo svedeni na nivo veće mjesne zajednice. Kao Vojvođani toliko smo »slobodni« da ne znamo koliko nam novaca pripada iz proračuna, jer nema zakona. S dvadest pet jurimo vlakovima itd. Bitno je da »dobra Vlada« ponekad i nama nešto da. Zato, radujmo se, braćo i sestre, slobodi! Riječju: Subotica je propala nakon sto godina »slobode«. Ah da, ne treba cjepidlačiti: »sloboda nema cijenu«. Da parafraziram djedu: šuti, radi i plaćaj svoju »slobodu«!
