Zdravstvene i socijalne ustanove u Vojvodini do kraja II. svjetskog rata bile su teško zamislive bez redovnica koje su u njima radile. Nekoliko redovničkih družbi posvetilo se ispunjavanju svojih karizmi – dvorenja i liječenja bolesnika – cijelu svoju ovozemaljsku povijest, ispunjavajući poslanje svojih utemeljitelja i, konačno, samoga Isusa, poslušne njegovim riječima: »Što god učiniste jednome od ovih najmanjih, meni učiniste«.
Redovnice su bile od zdravstvenoga i sustava socijalne skrbi svih država na ovom prostoru prepoznate kao vrlo vrijedne, precizne i skromne žene koje su se u cijelosti posvećivale radu za dobro potrebitih. Društvo je prepoznavalo i u velikoj se mjeri oslanjalo na redovničku karizmu, a to je redovnicama, tim neumormim radnicama za dobro ljudi i za Božje Kraljevstvo, stvaralo povoljan ambijent za konkretno življenje njihova poslanja.
U bolnicama, na župama, u internatima…
Živeći takvu karizmu, Milosrdne sestre Sv. Križa, redovnička družba utemeljena u Švicarskoj od strane franjevca kapucina Teodozija Florentinia, poslale su na molbu bolnice u Srijemskoj Mitrovici 1. rujna 1924. 12 sestara za rad u ovoj ustanovi. Provincijalna uprava u Đakovu traži i dobija za to suglasnost crkvenih vlasti. U stanu gdje su se sestre smjestile postojala je i kapelica koja ubrzo biva opremljena. Sestre su se obvezale da će raditi poslove njege bolesnika, rada u kuhinji i praonici rublja. Od te godine sestre su živjele s Mitrovicom i Mitrovica s njima. Podnosile su kršćanski mnoge nevolje, prirodne i socijalne. Najvažnije: tijekom 95 godina one su ostale u Gradu, iako više ne rade u bolnici. Posvetile su se župnom pastoralu, karitativnom djelovanju, katehetici i glazbenom odgoju. Sestra Cecilija Tomkić, 19. po redu kućna poglavarica sestara u Mitrovici, 2001. godine postala je prva redovnica u gradu koja je počela predavati glazbu u državnoj glazbenoj školi, i taj posao obavlja i danas. Broj redovnica ove družbe, koji je dio svojeg poslanja proveo u gradu na Savi je 132. Neke od njih našle su u njemu i svoje posljednje počivalište.
Milosrdne sestre Sv. Križa
Godine 2014. ova redovnička družba sjetila se devedesetogodišnjeg rada u Mitrovici i u ostalim mjestima u Vojvodini, te je prilikom te obljetnice tiskala knjižicu Milosrdne sestre Sv. Križa u Srijemskoj Mitrovici i u Vojvodini koja u kratkim crtama predstavlja što su sve, kada i u kojoj mjeri sestre radile u Vojvodini. Stariji vjernici možda će se sjetiti njihova prisustva u franjevačkom samostanu u Subotici, rada u Domu zdravlja i na župi u Inđiji, kateheza u Beškoj ili pak skrbi o svetištu Gospe Tekijske. Ipak, sestre su poželjele da ostane zabilježeno kako su od 1920. do datuma objave knjižice tragove svoje dobrote za druge ostavile i u Dječjem »pjestovalištu« u Subotici, u sirotištu u Zrenjaninu, Vlastelinskoj bolnici u Futogu, privatnoj bolnici dr. Stanka Matanovića u Novom Sadu, državnim bolnicama u Novom Sadu, Subotici i Somboru, internatu u Srijemskim Karlovcima, ortopedskoj bolnici u Srijemskoj Kamenici, sanatoriju za tuberkulozne bolesnike na Iriškom vijencu te na župi u Kukujevcima.
Danas su naše župe, naši gradovi i sela, ostali gotovo bez redovničkoga prisustva. Država je odlučila socijalnu skrb i brigu o bolesnicima staviti u ruke onih kojima je to samo posao »od osam to četiri« i odreći se predanih žena koje su za bolesnike molile i s njima dijelile sve. Čini se da zdravstveni sustav nije ojačao poslijeratnim izgonom redovnica iz bolnica. On je, svjedočimo to, znatno oslabio odlaskom brojnih školovanih laika od njihovih bolesnika, na mjesta gdje su bolje plaćeni za svoje znanje. Dolazi li vrijeme kada će zdravstveni sustav ponovo zvati redovnice, ili ćemo, pak, imati više redovničkih centara za različite oblike socijalne i bolničke skrbi?
Zdravstveni sustav je izgubio
»Bez lažne poniznosti i skromnosti, gledajući realno, ne samo u Vojvodini nego i na drugim mjestima gdje su radile redovnice, u ovom slučaju sestre sv. Križa, izgubilo se puno. Redovnica svoj posao radi iz ljubavi prema Bogu i zato se trudi svim silama, prema svojim sposobnostima, kao i drugi, svoj posao što savršenije obavljati. Ona nema obitelj i zato se može sasvim posvetiti svojoj dužnosti, bez drugih opterećenja. Zato su redovnice učinile jako puno. O tome govori i činjenica da liječnici svugdje gdje su sestre radile pitaju mogu li ponovno dobiti sestre. To sam na mnogo mjesta i sama doživjela«, kaže s. Estera Radičević, autorica publikacije o sestrama sv. Križa u Vojvodini i dobra poznavateljica povijesti ove redovničke družbe.
Ona nije pesimist niti glede nastavka apostolata sestara u Mitrovici.
»Crkva je kroz povijest imala periode kada se mislilo kako je više neće biti na pojedinim mjestima, a onda je Bog podigao ljude koji su ju obnovili, jer Crkva je Božje djelo i ljudi ju ne mogu srušiti. Tako gledam i na situaciju u Srijemu – mjesta natopljena krvlju tolikih mučenika će opstati, iako će se broj smanjiti. Ljudi boluju od brojki – mislimo da vrijedi nešto gdje je puno ljudi, gdje se stalno nešto događa, gdje su aktivnosti u porastu. Postoji nutarnja snaga koja se ne vidi i koja drži i nosi zajednice. I naša zajednica u Mitrovici, iako je sada svedena na tri sestre, opstat će tu do volje Božje«, vjeruje s. Estera.
Potvrda uvjerenja s. Estere je činjenica da i danas ova družba ima jednu kandidaticu iz Srijema, iz Inđije. Činjenica da je nekada s ovih prostora bilo puno sestara ne opterećuje ovu družbu. Njezine članice mole za ustrajnost i ove jedne kandidatice i za nova zvanja. Ne prestaju moliti!
Marko Tucakov
