Svaka liturgijska godina završava svetkovinom Krista Kralja, te nas ovim blagdanom potiče na razmišljanje o Božjem kraljevstvu, jer ono, iako svojim imenom podsjeća na kraljevstva ovoga svijeta, uvelike se od njih razlikuje. Krist je drugačiji kralj i od svoga naroda zahtijeva drugačiji život od onoga kako to očekuju neka ljudska mjerila. Stoga je u promišljanju o njegovom kraljevstvu ključno da ono nije od ovoga svijeta, te u skladu s tim treba izgrađivati svoj stav i svoj život.
Kako u Kristovo kraljevstvo?
Sve što nadilazi granice nama poznatog teško nam je razumjeti i prihvatiti. Čovjek je biće iskustva. Da bi nešto znao, razumom usvojio, mora to osjetilima iskusiti. Bogu je poznata ova čovjekova ograničenost kada je u pitanju onostrano, jer to onostrano ne može iskusiti dok živi u tijelu koje ga sputava. Naravno, Bog nas sve želi u svom kraljevstvu u vječnosti, te je zato poslao svoga Sina kako bi nam postao bliskiji i pomogao nam da u ograničenom, tjelesnom obliku, živimo za vječno, neograničeno. Isus je svojim životom, riječima i djelima dao čovjeku primjer za sve što od nas očekuje. Zato su nam evanđelja neiscrpan izvor i nadahnuće za obnovu i izgradnju vjerskog života, jer čitajući ih stalno otkrivamo neke nove smjernice za upravljanje života k vječnosti, a koje nam je dao Isus, bilo onim što je činio, bilo onim što je govorio.
Zato, slaveći svetkovinu Krista Kralja moramo razmišljati o Isusovom odgovoru Pilatu da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18,36). Jer, cilj našeg ovozemaljskog putovanja je stići u Kristovo kraljevstvo, a budući da ono nije od ovoga svijeta, zahtijeva i život drugačiji nego što ga hoće svijet. Promatrajući što se događa u našoj sredini, kao i na svjetskoj razini, vidimo da svijet traži moć, bogatstvo, ugled, glamur, da voli vladare. U takvom okruženju na cijeni nisu skromnost, žrtva, suosjećanje, ljubav, dobrota i poštenje – sve ono čemu nas Isus svojim životom poučava. On je, iako Bog, živio skromno, rodio se u siromašnoj obitelji, prvi krevet su mu bile jasle, volio je društvo odbačenih ljudi, jer je želio pomoći im da pronađu utjehu i spoznaju Božju dobrotu, pomagao je ljudima u svakom mjestu gdje je propovijedao, ozdravljao je hrome, slijepe, gubave… Ljubio je svakog čovjeka toliko da je iz ljubavi dopustio da ga oni koji nemaju ljubavi okrune trnovom krunom i osude na smrt. A zašto? Da bi otkupio svakog čovjeka i pružio mu mogućnost ulaska u njegovo kraljevstvo. Dopustio je ponizno da mu se rugaju, odbace ga i pogrde. Iako kralj kraljevstva moćnijeg od bilo kojeg ovozemaljskog, svoju moć nije iskoristio protiv svojih neprijatelja, nego im je oprostio te svoju žrtvu i za njih podnio. Tako je pokazao da nema veće moći od ljubavi i praštanja, da je to oružje kojim se treba boriti za njegovo kraljevstvo. Stoga na ovozemaljskom putu treba slijediti Isusa, njegov primjer ljubavi i praštanja, jer nam je to jedina sigurnost na putu u vječnost.
Svjedočiti za istinu
Isus u posljednjim trenucima svoga života na Pilatovo pitanje da potvrdi je li ili nije kralj odgovara: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« (Iv 18,37). Iako mu se pružila prilika da se drugačije predstavi i izbjegne smrtnu kaznu, Isus govori istinu i ostavlja nam pouku da je istina ono što nas čini njegovim učenicima.
Kako ću ja svjedočiti istinu? Prije svega to znači ne zatajiti Isusa, kao što on nije zatajio svoj identitet. Iako nam se to često s propovjedaonica govori i u kršćanskom tisku piše, mi i dalje činimo isto – sramimo se u svijetu svjedočiti Krista jer se bojimo nekih krivih ljudskih pogleda i prozivki, neprijateljske okoline. To, dakako, nije put u njegovo kraljevstvo. Osobito zato što svojim svjedočenjem i hrabrim nasljedovanjem ne samo da sebe vodimo putom Kristovim, nego možemo utjecati da se i oni koji su zalutali na taj put vrate. S druge strane, ako prestanemo biti oni koji ne svjedoče jer se kao nešto boje, shvatit ćemo da sva naša bojazan da će nas netko omalovažiti zbog vjere nije opravdana, jer se to uglavnom neće dogoditi. Mi u tim strahovima zapravo pronalazimo opravdanje za neživljenje prema Kristovim smjernicama, jer je često tako lakše. Ali, tako nismo od istine, ne slušamo Kristov glas, a budući da smo na početku došašća idealno je vrijeme za promišljanje i promjene.
