Kriza gospodari kazališnom scenom ne samo u Subotici već i u drugim gradovima Pokrajine, a očituje se i u stavu prozaista, dramskog pisca, esejista i kritičara Lászla Végela kada je svojom odlukom, u svojstvu selektora, eliminirao sve službeno prijavljene predstave za 30. Sterijine igre u Novom Sadu, izazivajući nevjericu, zaprepaštenje i buru negodovanja među mnogim kazališnim djelatnicima. Iz profesionalnih kazališnih kuća u Pokrajini oštro su reagirali na ovu odluku, kako je isticano, bez presedana »koju do sada nije donio ni jedan republičko-pokrajinski selektor, ili selekciona komisija«. Végel je svoju odluku obrazlagao, po njegovu sudu, neprihvatljivo niskom razinom prezentiranog teatarskog stvaralaštva, dočim su direktori vojvođanskih kazališta njegovu odluku proglasili spornom, neopravdanom i štetnom [Nedeljna borba, 9.-10. III. 1985., 11]. 
A evo prijavljenih predstava te, 1985., godine: Mađarska drama subotičkog kazališta prijavila je dvije predstave: A varázsló kertje (Čarobnjakov vrt) za koji je prema novelama Géze Csátha dramaturški predložak uradila Zsuzsa Franyó, a režiju potpisuje Károly Vicsek, te predstavu Gloria Ranka Marinkovića u režijskoj postavci Primoža Beblera. Drama na srpskohrvatskom jeziku istoga kazališta prijavila je predstavu Eriha Koša Veliki mak, prema dramatizaciji istoimena romana iz 1956. što ju je upriličio Novica Savić, u režiji Vladimira Putnika, no, premijera nije održana. Novosadsko Srpsko narodno pozorište također je pripremilo Gloriju Ranka Marinkovića u režiji Želimira Oreškovića i komad Toneta Patrljiča Moj tata, socijalistički kulak u režiji Voje Soldatovića. Újvidéki Színház ponudio je predstavu Anera Ive Brešana u režiji Dmitra Stankovskog, zrenjaninsko Narodno pozorište Ženidbu i udadbu Jovana Sterije Popovića, u režiji Dragana Jovića, a vršačko kazalište djelo Brane Crnčevića Srebrni svećnjaci, u postavci Peđe Babovića.
Po ocjeni službenog selektora Végela: »S umjetničkog stanovišta, izvedene predstave se mogu razvrstati u dvije grupe. U prvu spadaju one koje ne zadovoljavaju ni prosječne repertoarske kriterije, a to su Anera, Moj tata, socijalistričku kulak i Čarobnjakov vrt«. [ L. Végel, »O selekciji za Sterijine igre«, Rukovet, 2, 1985.]
Druga grupa predstava, u koju spadaju Srebrni svijećnjaci, nadalje subotička, a također i novosadska Gloria, te Ženidba i udadba, po mišljenju Végela, »već pruža razloge za određeni optimizam« budući da je riječ o relativno prihvatljivim predstavama, one zadovoljavaju repertoarski standard, ali u njima nisu na zadovoljavajući način riješene sve pojedinosti. 
Nadalje, Végel skreće pozornost kako od osam predstava što su ih službeno prijavila vojvođanska kazališta za 30. Sterijine igre samo su dvije praizvedbe (Srebrni svijećnjaci i Čarobnjakov vrt), a čak šest ih je iz tzv. vazdašnjeg, repetitivnog repertoara. I na kraju njegova podužeg razmatranja o prijavljenim predstavama, Végel skreće pozornost na jednu predstavu koja nije prijavljena – riječ je o Krmećem kasu Aleksandra Popovića u režiji Miše Martinovića, a u izvođenju subotičkog kazališta, koja po njegovu sudu, unatoč stanovitih umjetničkih nedostataka, zaslužuje pozornost šire javnosti,  prije svega zato »što je Popovićevo djelo ovo kazalište postavilo na scenu inteligentnom transformacijom vlastitih tradicija i načina igre«. Redateljska koncepcija Miše Martinovića spojila je Krmeći kas s izvjesnim elementima narodne scenske tradicije, spajajući narodnu igru i lakrdiju. Ovaj je eksperiment zanimljiv upravo stoga što skreće pozornost na mogućnost revitalizacije navlastitih kazališnih tradicija. Premda ovaj scenski jezik nije podjednako došao do izražaja u svim dijelovima predstave, napor subotičkog kazališta, po mišljenju Végela, zaslužuje da on, sukladno pravilima o Sterijinom pozorju, odluči o njoj. 
Kriza koja poput požara hara scenom zapravo guta društvo! A kriza teatra – ističe redatelj Marjan Bevk – postala je samo njezinom obrazinom, paravanom za sve složenije i dublje probleme koji su se ocrtavali u društvenoj razini. Naime, odnosi unutar Jugoslavije postajali su sve napetiji, ali su u mnogonacionalnoj Subotici nastojanjem društvenih čimbenika oni držani unutar zidova kazališta, kad spretnije, kad manje spretno usmjereni samo na pitanja umjetničke i estetske recepcije svijeta. Do prvih hitaca.