Društvo za esperanto Tibor Sekelj iz Subotice organiziralo je otvoreni susret i druženje za ljubitelje i poklonike ovoga umjetnog jezika, koji u sebi nosi ime nade. Tom je prigodom predstavljen zbornik radova sa skupa esperantista u Rumunjskoj održan prije dvije godine. Također je govorio subotički likovni umjetnik Hunor Đurkovič, autor pobjedničkog plakata za stogodišnjicu esperanta 1987. godine, a predstavljena je i sekcija ovoga jezika u Politehničkoj školi u Subotici.
Esperanto, umjetni jezik koji u sebi nosi ime nade, odbija preseliti se u zaborav, upravo zahvaljujući ljudima koji u univerzalnoj komunikaciji vide klicu nade za sve koji žele vidjeti, čuti i razumjeti dalje od vlastita ega. Jedan od takvih vizionara i širitelja nade bio je i Tibor Sekelj, čovjek koji je sve nas zadužio vlastitim odnosom spram nas samih.

Put oko svijeta, od Čeneja do Subotice

Životni put ovoga velikana bio je temom rada pod nazivom »Put oko svijeta, od Čeneja do Subotice« predstavljenim na Međunarodnom znanstvenom esperanto-rumunjskom kolokviju »Esperanto – most među jezicima i kulturama«, održanom u Temišvaru 2016. godine. Rad je uključen u zbornik koji je ovom prilikom predstavio jedan od autora, Đorđe Dragojlović, novinar, član Svjetskog saveza esperantista i predsjednik Društva za esperanto Tibor Sekelj u Subotici.
»Sekelj se tijekom boravka u Južnoj Americi bavio i lutkarstvom. U pojedinim prilikama koristio je marionete kako bi komunicirao s urođenicima, zbog nepoznavanja jezika. Povratkom u domovinu, nastavio se baviti ovom umjetnošću. Malo je poznato da je bio među osnivačima zagrebačkog Međunarodnog festivala kazališta lutaka – Pupteatro internacia festivale – PIF, koji je 2017. godine obilježio pedesetu obljetnicu. U početku su predstave igrane na esperantu. Danas tomu više nije tako, festival je promijenio ime, ali je službena abrevijacija njegova naziva na esperantu ostala nepromijenjena – PIF. Također je malo poznato i da druga po redu nagrada zagrebačkog festivala nosi ime Tibora Sekelja« rekao je Đorđe Dragojlović. 
U pogledu zbornika, dodaje kako je uz kolegu iz Čačka, Srbija bila najviše zastupljena zemlja, od ukupno desetak zemalja koje su imale predstavnike na skupu. 
»Bilo je potrebno pričekati oko dvije godine na ovaj zbornik, za koji mi je drago da se pojavio jer smo se mi iz Subotice pojavili u jednom sveučilišnom znanstvenom izdanju čega među esperantistima odavno nije bilo«, veli Dragojlović. 
Tibor Sekelj je rođen 14. veljače 1912. godine u mjestu Spiška Sobota, koje je u to vrijeme bilo samostalno mjesto, u Austrougarskoj, a danas je u Slovačkoj i najstarijim je dijelom mjesta Poprad. Gimnaziju je počeo pohađati u Kikindi, a maturirao je u Nikšiću. U Zagrebu je diplomirao pravo, ali se pravnim znanostima nikada nije bavio. Petnaest godina, od 1939. do 1954., živio je u Južnoj Americi. Proputovao je više od 90 zemalja, sudjelovao u brojnim ekspedicijama istražujući i do tada nepoznate predjele i plemenske zajednice.
U Suboticu je došao 1972. godine, i tu je proveo ostatak života. Od rujna 1972., pa do kraja 1976. godine bio je direktor Gradskog muzeja Subotica. Umro je 20. rujna 1988. godine. 

Istraživač, putopisac, poliglot...

Istraživač i putopisac Tibor Sekelj bio je poznavatelj esperanta. Tečno je govorio približno deset jezika, a u manjoj mjeri se služio s čak 44. Ipak, pisao je samo na tri: srpskom/hrvatskom, španjolskom i esperantu. Sekelj je, kako je i ovom prigodom podcrtano, jedan od najviše prevođenih pisaca s esperanta i na esperanto. Napisao je više od trideset knjiga, koje su prevedene na tridesetak jezika, čime je Sekelj postao jedan od naših najviše prevođenih pisaca. Autor je i brojnih dokumentarnih filmova, a svojim stvaralaštvom ostavio je traga u mnogim područjima. Njegov je roman Kumevava, sin prašume napisan na esperantu šezdesetih godina, preveden na šesnaest jezika, a na srpski tek petnaestak godina nakon objavljivanja.
Ime Tibora Sekelja poznato je diljem svijeta. Ipak, na internetu se o njemu teško može pronaći stranica na srpskom jeziku. Veći dio etnografske zbirke Tibora Sekelja sada se nalazi u Gradskom muzeju u Senti. Čitajući o ovome svjetskom velikanu, može se pronaći i misao kako je za razliku od Subotice, Etnografski muzej u Zagrebu točno procijenio značaj Sekeljeve ostavštine. Na njihovoj internetskoj stranici i danas se nalazi podatak vezan uz izvaneuropske zbirke, te da od važnih donatora valja još spomenuti Tibora Sekelja, esperantista i etnologa-istraživača koji je pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća putovao Južnom Amerikom, Australijom i Melanezijom.

Esperanto u školi i umjetnosti 

Hunor Đurkovič, likovni umjetnik, godinama je surađivao s Tiborom Sekeljom. On je skupa s njim bio 1987. godine autorom plakata koji je Svjetski savez za esperanto izabrao na natječaju u povodu obilježavanja stote godišnjice esperanta. Đurkovič je govorio o nastanku plakata koji je distribuiran u cijelom svijetu i čije je prvo domaće izdanje u bivšoj Jugoslaviji prodano u 3.000 primjeraka. Tiskao ga je subotički Grafički zavod Panonija.
Na esperantu je objavljeno više od 70 tisuća knjiga, što prijevoda, što originala. Na njemu se mogu čitati Biblija, Shakespeare, Goethe, Gogolj, Molière, Sándor Petőfi. Esperanto se čuje na mnogobrojnim radio postajama, a na 69 sveučilišta u 24 zemlje postoje i katedre ili lektorati esperanta. Pokret za esperanto tijekom cijele godine organizira diljem svijeta brojne susrete, festivale, kampove, a do sada je održano više od sto kongresa, koji se organiziraju svake godine u drugoj zemlji.
O sekciji esperanta u višejezičnom srednjoškolskom okruženju govorila je njezina voditeljica Aranka László, također i koautorica navedenog rada u zborniku. U Politehničkoj školi u Subotici je od 2015. godine uvedena sekcija esperanta, kao jedna od mnogih izvannastavnih aktivnosti. U školi koju pohađa oko 760 učenika nastava se izvodi na srpskom, mađarskom i hrvatskom jeziku, što oslikava ne samo višejezičnost sredine, već i proporcionalni odnos tih jezika, skrenula je pozornost Aranka Laszló.  
»Ljudi u našem društvu malo znaju o esperantu ili gotovo ništa. Tako se pred nastavnicima u školi otvara mogućnost širiti znanje o tome jeziku. Putem suvremenih sredstava nastave učenicima je moguće pružiti veću mogućnost kulturne izobrazbe. Na taj način i škola je u prilici ponuditi veći broj mogućnosti za buduće učenike, čime ih može u većoj mjeri zainteresirati za upis«, objasnila je Aranka Laszló. 
Dodala je kako je cilj uvođenja sekcije proširiti temeljna znanja o esperantu, a konkretnije povezati učenike čiji su materinji jezici različiti. 
»Želimo jezična znanja povezati i s drugim sekcijama i predmetima koji se predaju u školi. Tu je i njegovanje talenata i sudjelovanje u međunarodnim projektima. Pored ostalih, koristi se i zagrebačka metoda učenja, uz mogućnost vođenja elektroničkog tečaja putem internetske stranice škole.«
Na koncu druženja esperantske pjesme uz pratnju na harmonici izvodio je Đula Ditrih.
Siniša Jurić