Naša država, što se tiče zaštite životnog okoliša, stidljivo čini vrlo male korake. Odnedavno, u nekoliko trgovačkih lanaca, ako niste donijeli svoju plastičnu ili platnenu tašnu, za jednu plastičnu vrećicu naplaćuju vam skromnih dva dinara. U počeku smo mi kupci dobijali i tzv. nefiskalni odsječak: hvala što ste u humanitarne svrhe određenoj dječjoj ustanovi uplatili dva dinara. U posljednje vrijeme takvu dodatnu obavijest ne dobivamo, te u suštini pojma nemamo u koje svrhe se troši naš mali novac. Da budem iskren, mnogo-mnogo novca od poreza, razreza itd., što nam naplaćuju, nemamo pojma kako i gdje se troše, ali to je jedna druga priča. Zato ostajemo na početnoj temi – plastika u našim životima. U svakodnevnom govoru pod plastikom podrazumijevamo razne umjetne materijale: polivinil, bakelit, pjene za zaptivanje, polivinilstirol; popularno stiropor za izolaciju zidova i podova itd. Naravno, ostajem na polju građevine, jer to područje najbolje poznajem. Umjesto drvenih, danas vam nude prozore od tvrde plastike, čija je konstrukcija ojačana čeličnim profilima i koji su skoro upola jeftiniji od drvenih. U SAD-u, gde je tradicionalni materijal za obiteljske kuće bilo drvo, danas se fasade kuća u »kantri stilu« rade od plastike koja imitira drvene daske. Svojedobno smo zbijali šale na račun »narodnog«, jeftinog automobila trabant iz nekadašnjeg DDR-a, čija je karoserija bila od nekakve plastike, pa su ta kola i nazivana »plastični jaguar«, a ako odete na salaš, može se dogoditi da vam svinje pojedu karoseriju. Vremena su se promijenila i danas automobili proizvedeni u zapadnoj Europi također montiraju blatobrane, vrata itd. od plastike i prilikom manjih nezgoda nema odlaska kod autolimara ili farbara nego samo naručite novi dio, koji se brzo montira. Da ne duljim dalje: umjetni materijali uvukli su nam se u svakodnevicu.
Brda od otpada
Iskopine, recimo naselja iz kamenog doba, svjedoče o tome da su i drevni ljudi stvarali otpad koji su bacali u jame za smeće. Nalaz ovakvih jama je vrlo značajan, jer analizom njihovih sadržaja možemo saznati kako su se hranili, koje životinje su lovili. U današnje vrijeme također je dragocjeni materijal za analizu kućno smeće pojedinih poznatih osoba. Pogotovo je to razvijeno u SAD-u, gdje neki debelo plaćaju za takvo smeće, pa nakon analize sadržaja mogu pisati seriju članaka u tabloidima. Mi, obični svakodnevni ljudi također proizvodimo velike količine smeća, dio toga se naziva i komunalnim otpadom koji se redovito skuplja tjedno i odvozi na deponije. Pored svakog većeg naselja naići ćete na brda koja su stvorena od otpadaka. Otkada se saznalo da se dio ovih otpada može unovčiti, opet u SAD-u, vode se pravi mafijaški ratovi oko toga tko će iz određenih, bogatijih dijelova grada odvoziti komunalni otpad. U razvijenijim zapadnoeuropskim zemljama ovoj problematici se posvećuje veliki značaj u okviru programa zaštite životnog okoliša. Iz tih razloga jedno od poglavlja priključenju EU tiče se baš ekologije, zaštite životnog okoliša, i sudeći po izvješćima tu smo baš najtanji i pitanje je kada ćemo moći otvoriti i ovo poglavlje. Čelni ljudi naše zemlje ove probleme ni ne spominju. Istina, povremeno se provode nekakve akcije, kao što je i primjerice »borba protiv uporabe plastičnih vrećica«; o tome se prave i lijepi propagandni filmovi.
Regionalni deponij otpada
Ideja o preradi i pravilnom skladištenju otpada pojavila se među stručnjacima i u našem gradu. Analizirani su sastavi komunalnog otpada i došlo se do saznanja da oko 60% otpada čine organske tvari, koje se uz određeno tretiranje mogu pretvoriti u kompost i na taj način mogu smanjiti uporabu umjetnog gnojiva koje dugoročno uništava plodnost i strukturu zemljišta. U to doba, kada sam bio glavni arhitekt u Subotici (2005.-07.), o ovom problemu počelo se ozbiljno razmišljati i raditi. Ustanovilo se kako bi najisplativiji bio jedan zajednički regionalni deponij za prostor sjeverne Bačke. Problem je bio to što su neki »patrioti« ocijenili da takvo udruživanje općina s pretežno mađarskim stanovnicima predstavlja začetak nekakve autonomije čiji bi rezultat bio odcjepljenje od Srbije. No, ovaj »problem« je nadvladan i određena je lokacija ove, zapravo »tvornice za preradu smeća« na lokaciji propale Azotare koja ima odlične željezničke i drumske komunikacije. Onda su se pobunili lokalni stanovnici da će ovo postrojenje, koje služi čišćenju okoliša, zagađivati najplodnije oranice u općini, te je poslije dužeg povuci-potegni određena druga lokacija bez skoro ikakve infrastrukture. Ovih dana čitao sam reportažu o tome da je deponij skoro gotov, samo trebaju još određene dozvole, te treba izgraditi privremena odlagališta u drugim općinama odakle će se smeće voziti u ovaj deponij, pa treba nabaviti i potrebni vozni park, a nema ni kanti za razdvojeno skupljanje komunalnog otpada: posebno papira, plastike, organskog otpada. Sve u svemu, ovo postrojenje ove godine neće proraditi, a »brdo od plastike« i dalje raste.
