Do sredine osamdesetih godina XX. stoljeća sve teži oblici društvene krize duboko su se uvukli u tkivo ne samo subotičkog teatra već zaposjedaju i nagrizaju gotovo cjelokupni njegov društveni habitus, osporavajući – istodobno i mnogim drugim scenama – iole ozbiljnije vrijednosti unutar postojeće uređenosti izvođačko-scenskog-kazališnog miljea Jugoslavije. 
Ovladavajući teatrom najprije iza kulisa sve više odvraća publiku koja je od osnutka dugi niz godina pozorno i s radošću pratila njegov razvoj i uspon, dočim sada svjedoči o razdobljima stagnacije ili padovima. Kriza se očitovala, ne samo u teatru nego postaje predmetom rasprava izvan njega. 
Nekako istovremeno dok su na Susretu vojvođanskih kazališta u Pančevu saopćena imena dobitnika glumačkih i drugih nagrada – u Subotici jedna grupa političkih i državnih djelatnika raspravlja o perspektivama razvoja kazališne umjetnosti. 
Povod je bila ocjena o drastičnom padu kvalitete predstava i kriterija njihova vrjednovanja, kao posljedica višegodišnje krize, poremećenih međuljudski odnosa, narušene radne discipline, odsustva odgovornosti, klanovske podijeljenosti i nesposobnosti da se ponude rješenja za izlazak iz teškoća, zbog čega ni jedan od deset direktora za deset godina nije uspio izgurati ni polovicu polovice mandata, podnoseći ostavke. U igri su dva prijedloga: prvi je smjesta ukinuti kazalište, jer ne ispunjava razloge postojanja, dočim bi se drugim, uvođenjem prinudne uprave i drugih zakonskih mjera, osigurali uvjeti za izlazak teatra iz kadrovske, stvaralačke i organizacijske krize [M. M.(iković), »Sa ili bez pozorišta«, SN, 17. svibnja 1985.].
Čovjek iz kuće, redatelj Marjan Bevk, ovako je u jednom tekstu ocijenio stanje u subotičkom Talijinom hramu: »Teatar bez kontakta s publikom je besmislica. Narodno pozorište-Népszínház iz Subotice opasno, ali ‚dosljedno‘ bliži se besmislu svoga postojanja. Ne samo što je teatar izgubio kontakt s publikom, nego je publika izgubila potrebu za teatrom. Skoro i nema više publike. Ali teatar ipak postoji i mora postojati, pa grčevito pokušava obraniti svoje postojanje, zbog čega se polako gube kriteriji, ili što je još gore, namjerno se odbacuju i gaze kazališna etika i estetika. Teatar počinje brojati koliko puta se digao i spustio zastor, koliko puta je u mjesecu taj i taj glumac prošetao preko kazališnih dasaka. Teatarski čovjek počinje izgovarati kako su ljudi i suviše glupi da bi cijenili nešto bolje, umjesto da pronalazi način kako publici to bolje prikazati. Taj samozadovoljni teatarski čovjek se izgovara ‚glupošću‘ publike, mada jedino od nje živi i zbog nje postoji«. [M. Bevk, »O mogućem razvoju pozorišne umetnosti u Subotici«, Rukovet 2., 1985. str. 158.-161.]
Ipak, nije u cijeloj kući isto stanje. Nekadašnji glumac i potom kazališni kroničar Zoltán Barácius, ocjenjujući do tada prijeđeni put Drame na mađarskom jeziku subotičkog kazališta, podsjeća kako je tijekom svake sezone ovaj ansambl izvodio u prosjeku 10 do 12 premijera i oko 400 repriza na subotičkoj sceni, kao i na gostovanjima u Vojvodini, Hrvatskoj i Sloveniji, uz redovito sudjelovanje na kazališnim susretima i festivalima, poput primjerice Sterijinih igara u Novom Sadu. 
U tom razdoblju su pored glumaca subotičkog kazališta ovdje nastupali i vodeći glumci iz kazališta u Mađarskoj, primjerice Imre Sinkovits, Sándor Pécsi, Manyi Kiss, Zoltán Latinovits, Hilda Gobbi, Irén Psota, Mari Mezei i drugi, uz također glasovite redatelje kao što su Imre Kerényi, Miklós Szinetár, László Seregi i dr. Uz ostalo, na reprtoaru su bila djela Bertolta Brechta Opera za tri groša, Majka Courage i njezina djeca, Kavkaski krug kredom, zatim komadi Maxa Frischa Biedermann i palikuće (Biedermann és a gyújtogatók, Biedermann und die Brandstifter), nadalje Krvavi svatovi F. G. Lorce, Noći iguane i Mačka na vrućem limenog krovu Tenessee Williamsa, Vještice iz Salema Arthura Millera, Camusov Caligula, Anđeo dolazi u Babilon Friedricha Dürrenmatta, uz ciklus o Glembajevima Miroslava Krleže – Leda i Put u raj, dakako Čovjekova tragedija Imrea Madácha, potom djela vojvođanskih dramskih autora poput Borovnica i Žeđi za zrakom Ferenca Deáka, Jób Ferenca Tótha ili pak komadi mađarskih pisaca poput Zsigmonda Remenyika Gospoda Blőse svima duguju. 
Istini za volju, zapaža Barácius, ovaj je ansambl igrao i djela koja spadaju u tzv. popularni repertoar, ali se imajući na umu prije svega navedene komade nije ustručavao od promjena, ma i po cijeni rizika. Nadalje, 1965. osnovan je Glumački studio u Subotici, a jedno vrijeme u Maloj dvorani djeluje Kabaretsko kazalište. Sve navedeno svjedoči kako je mnogo truda uloženo u Mađarsku dramu subotičkog kazališta, a prednjačili su: Imre Dévics, Mihály Virág, Pál Petrik, Radmila Radojević i glumci: Ibi Romhányi, György Fejes, László Szilágyi, László Pataki, Ferenc Árok i drugi. Kazalište je gdjekada gledalo i unazad, ali se ipak kretalo unaprijed. Tako je bilo sve do 1985., zaključuje Zoltán Barácius, [»Tájkép csata után«, (A szabadkai magyar társulatok breviáriuma), Üzenet, ősze (jesen) 2002.]