Isus je bio učitelj, tako su ga zvali njegovi učenici, ali i oni koji su mu prilazili u želji da ga isprovociraju i osude. Ljudi su prepoznavali u njemu učitelja, ali su isto tako prepoznavali da on poučava drugačije od ostalih, on poučava kao onaj koji ima vlast. To nešto drugačije privlačilo ih je k njemu, pažljivo su slušali njegovo učenje, a ono je bilo toliko drugačije od učenja drugih učitelja da se nije moglo samo slušati, nego se živjelo, jer je poticalo na promjenu i nasljedovanje njega koji je Krist.

Mi smo poput smokve

Isus je često poučavao u prispodobama, jer je svoje učenje želio ljudima učiniti bliskijim i razumljivijim, posebno jer je govorio o Božjem kraljevstvu, što ljudima nije bilo lako shvatiti, pa su primjeri iz svakodnevnog života njegovo naučavanje činili ljudima prihvatljivijim. Tako je Isus za svoje pouke pronalazio primjere u svemu što je mogao promatrati oko sebe, kao što je prošle nedjelje bilo ubacivanje priloga u hramsku riznicu i siromašna žena koja je ubacila sve što je imala. Promatrao je sluge, ratare, ribare, pastire, te sve njih uvrštavao u svoje prispodobe i tako u svakodnevnim životnim prilikama pronalazio primjere koji će potaknuti ljude na promjenu i približavanje Bogu. Ali, primjeri za vjersku preobrazbu nisu mu bili samo ljudi i ljudska zanimanja, nego i različite prirodne pojave u biljnom i životinjskom svijetu. Tako se služi slikama ptica, ljiljana, gorušice da bi iznio istine o Božjem odnosu prema čovjeku i potaknuo čovjeka da se okrene Bogu. A ove nedjelje slikom smokve Isus nas upućuje u istine ljudskog odnosa sa Svevišnjim (usp. Mk 13, 24-32).
Smokva je u ovom primjeru poput čovjeka vjernika. Ona čeka cijelu zimu, uspavana, bez lista i ploda, no kad grane sunce te zatopli, istjera lišće i zamjetne se plod. Ona reagira na toplinu sunca kao što vjernik reagira na Božju blizinu. Blizina nevidljivog ljeta vidljiva je na smokvi, kao što je blizina nevidljivog Boga vidljiva na vjerniku po njegovim djelima. Plodovi smokve dani su svakom tko ih želi, i pticama i ljudima, bili oni vlasnici ili kradljivci, ali ti plodovi ne ovise o onima koji ih beru. Ovise o suncu i njegovoj toploti, a znak su blizine dolaska ljeta. Isto je i blizina dolaska Sina Čovječjeg vidljiva na djelima onih koji u njega vjeruju i iščekuju njegov dolazak. Tako nas na primjeru smokve Isus uči kako prepoznati Božju blizinu i što ta blizina znači za čovjekov život. Izloženost Božjoj blizini za vjernika je kao za smokvu izloženost suncu. Ona mora uroditi plodom, jer Božja blizina omekšava tvrdoću ljudskog srca i daje da ono donese plodove ljubavi i milosrđa. Ova jednostavna slika otkriva veliku istinu u odnosu Boga i čovjeka. Pomoću nje lako ćemo uočiti jesmo li pustili Boga u svoju blizinu, donosimo li plodove koje ta blizina daje. Isto tako, svijet može prepoznati koliko smo Božji, koliko smo istinski Kristovi nasljedovatelji, jer nema pravog vjernika koji, poput smokve na suncu, ne bi donosio plodove.

Nema razloga za strah

Isus prispodobu o smokvi koja donosi plodove povezuje s govorom o posljednjem danu i svom drugom dolasku. To je tabu tema za modernog čovjeka, jer izaziva strah i tjeskobu. No, treba li se vjernik bojati toga dana? Onaj tko vjeruje u Boga nikada nema razloga za strah, pa ni kada je u pitanju kraj ovoga svijeta. Tko živi u Božjoj blizini i donosi plodove svoje vjere i zajedništva s Bogom, može se samo radovati susretu sa Sinom Čovječjim. I svaki dan treba živjeti kao da je posljednji, jer, kaže Isus: »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac« (Mk 13,32). Budući da ne znamo kada će se to zbiti, moramo stalno biti pripravni i ne dopustiti da se udaljimo od Božje blizine, te naša vjera postane uspavana i besplodna. Ako se pitamo hoćemo li moći biti poput plodne smokve u vjerskom smislu, biti u Božjoj blizini i dočekati susret sa Sinom Čovječjim spremno i bez straha, odgovor je jednostavan – to svatko može. Ne traže se od nas neke specijalne sposobnosti i vještine, traži se pustiti Boga u svoju blizinu preko euharistije i drugih sakramenata, kroz svakodnevnu molitvu, čitanje Svetog pisma i ono najvažnije: ne dopustiti svijetu da nam nametne svoje trendove koji idu mimo Božjih zakona nego držati se čvrsto i u svemu Kristovog nauka.
Ana Hodak