Teško da će u raspravi o bivšoj državi bilo koji zakleti jugonostalgičar ispustiti priliku da iz usta izvuče takve adute kao što su gospodarska stabilnost, socijalna uređenost, ljudska sigurnost, crveni pasoš, ljetovanja, zimovanja... U takvoj raspravi, kojoj ste, vjerujem, bar jednom prisustvovali (ako ne u njoj i izravno sudjelovali) nekako se prirodno prijeđe i na »zavičajne teme«, pa će se svaki zakleti lokalpatriot (a mnogi od nas su i to, ne?) s mješavinom sjete i ogorčenja sjetiti vremena kada su se ulicama Subotice kretale kolone ljudi na svoje radno mjesto u Sever, Zorku, Pionir, 29. novembar, Bratstvo, Fidelinku... na radost vlasnika Laci csárde ili Bačvanke koji su prije toga već pripremili šank kako bi majstori dobili neophodnu dozu jutarnjeg dopinga za podizanje raspoloženja i štelovanja ruku.
U takvoj raspravi o lijepim prošlim vremenima koja se nikada vratiti neće malo će tko, međutim, potegnuti za vjerojatno najjačim adutom koji je odredio sudbinu industrije ne samo u Subotici i Jugoslaviji (onoj: Socijalističkoj Federativnoj Republici) nego i u svim zemljama koje se u političkoj terminologiji nazivaju Istočna Europa. Malo tko, naime, zna – kao što se malo tko toga i sjeća – da je Vlada Češke nakon razlaza sa Slovačkom kao preduvjet potpisivanja ugovora sa stranim investitorima o kupovini državnih poduzeća stavila minimalni osobni dohodak, štiteći bolje nego bilo koji sindikat svoje radnike od samovolje budućih gazda Škode, Zetora ili već nekog drugog gospodarskog giganta. Kao što je poznato, u to je vrijeme pamet ovdašnjeg državnog vrha služila za punjenje granata i ostalog materijala za destrukciju, pa su i Zorka, 29. novembar, Sever ili Agrokombinat u topničkoj buci i vojnoj muzici doživjeli tihu i neslavnu sudbinu: »prirodnu smrt« uslijed prestanka potrebe za njihovim postojanjem ili pak vlasničku transformaciju s elementima ropstva iz idiličnih vremena srednjega vijeka.
Taj i takav Sever, iza čijih radnika nije bilo nijednog člana Vlade da stane u njihovu socijalnu obranu, odmah nakon privatizacije počeo je s najbrutalnijom primjenom stjecanja profita: otpuštanjem radnika koje se u valovima odvijalo sve do druge dekade novoga stoljeća uz već pripadajuće probleme oko isplate otpremnina (uključujući i sudske procese), držeći usput preostale sretnike (koji su preživjeli otpuštanja) u polumilitarističkom režimu u kom je privatni razgovor o firmi tretiran kao odavanje vojne tajne da bi kao nadoknadu za lojalnost radnici dobijali mjesečnu apanažu, dovoljnu tek da se podmire režijski troškovi i stomak napuni gotovim jelima i mesom s akcija. Kako je većini Subotičana priča o Severu poznata skoro kao Srbima o krsnoj slavi svetog Nikole (»polovina je tamo bila zaposlena, a drugu je činila rodbina«) preskočimo sitnice iz dalje i bliže prošlosti i u zaključku se fokusirajmo na jedan zanimljivi detalj: kompanija ATB Sever od prekjučer je počela kampanju pod nazivom »Otvorena vrata«, koja će se ponavljati svake srijede s ciljem zapošljavanja novih radnika!
Posebno zanimljiv detalj gospodarskog posrnuća ogleda se svakako u činjenici da je Kompanija spustila kriterije do za nju neviđenih nizina: dovoljno je doći srijedom u podne u tvrtku, ponijeti sa sobom radnu biografiju, a »Služba za ljudske resurse« će na licu mjesta procijeniti jeste li za njih zdravo meso ili škart proizvod. Potrebni su, naravno, bravari, zavarivači, strojarski tehičari... ali i – nekvalificirana radna snaga! Prvi se (znam neke od njih, jer su odatle dobili otkaz) lako mogu pronaći u Njemačkoj, Austriji ili na Bajskom groblju, a i drugi (znam neke od njih) razmišljaju kao prvi: iz nepoznatih razloga bliža im Njemačka, Austrija, pa čak i Mađarska.
Z. R.