Osnivanja savjeta, povjerenstava, ureda i inih državnih tijela, kao i usvajanje raznih dokumenata i održavanja skupova posvećenih Hrvatima izvan Hrvatske su dugo vremena bili razlogom velikih očekivanja a potom i velikih razočaranja onih zbog kojih su se ta tijela i osnivala. Dugo vremena se činilo da matična domovina ne mari, a još manje skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske. No, posljednjih godina ipak se nešto mijenja. Osjetili su to i Hrvati u Srbiji, a čini se i Hrvati diljem svijeta. Predsjednik Savjeta za Hrvate izvan Republike Hrvatske Ivan Grbešić je na drugoj sjednici drugoga saziva ovoga tijela Vlade RH izrazio ovo osjećanje riječima: »Hrvati izvan Hrvatske imaju razloga za optimizam jer se nakon 20 godina raznih obećanja vide pozitivni pomaci«. Kako je rekao, »nakon 20 godina praznih obećanja, Hrvati izvan Republike Hrvatske žele promjene i pozitivne rezultate. Vidimo da ima pozitivnih pomaka, kao na primjer prijedlog izmjena zakona o državljanstvu, registar Hrvata izvan Hrvatske i razni programi za učenje hrvatskog jezika i povezivanje s hrvatskim identitetom«, kazao je Grbešić, inače pripadnik druge generacije hrvatskih iseljenika u Kanadi. No, dodao je, i kako smatra da se promjene događaju presporo. »U državama u kojima živimo naučili smo raspravljati argumentirano i uvažavati tuđa mišljenja koja nekada ne dijelimo, ali to je jedini način stvaranja zajedništva i boljitka, zbog čega smo svi danas ovdje. Hoćemo li biti uspješni ovisi o tome hoćemo li znati komunicirati«, zaključio je. 
Mi se ne možemo pohvaliti time da živimo u državama u kojima se raspravlja argumentirano i uvažavaju tuđa mišljenja koja se ne dijele. Češće je obrnuto: da se bez argumenata napada ne čak ni tuđe mišljenje koje ne dijelimo, već određena osoba koja nam, recimo to tako, nije po ukusu. Ipak, ovoga puta su se i predstavnici autohtonih hrvatskih manjina u Europi vodili logikom koja dovodi do boljitka i zajedništva pa su ovoga puta otišli na sjednicu pripremljeni – s usuglašenim stajalištima o problemima s kojima se suočavaju i s vlastitim zahtjevima. Pravi put, nesumnjivo učinkovitiji od puke nazočnosti i ad hoc iznošenja žalopojki. Tri najvažnija zahtjeva koja se tiču Hrvata u Srbiji su: prvo, da se Hrvatska, kao članica Europske unije, više založi za provedbu međudržavnih sporazuma o zaštiti manjina, posebno u Srbiji, drugo, da predstavnici Hrvatske kada posjećuju države u kojima žive manjine obvezno kontaktiraju i sa sobom vode i predstavnike domicilnih Hrvata i treće da javnost u Hrvatskoj bude više informirana o Hrvatima izvan Hrvatske, kroz informiranje i nastavne programe u Hrvatskoj.    
Ivan Grbešić kazao je kako je ova hrvatska Vlada prepoznala partnera u Hrvatima izvan Hrvatske, a i da su oni koji žive izvan Hrvatske to »partnerstvo također prepoznali u ovoj Vladi, i to je razlog da i dalje radimo i idemo u pravom smjeru, a koliko ćemo biti uspješni, ovisit će o tome koliko ćemo znati komunicirati i surađivati«. 
Na kraju sjednice Savjeta državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonko Milas također se osvrnuo na temu komunikacije te rekao: »Razgovarali smo otvoreno i jasno, čime smo pokazali da se prepoznajemo te da imamo kontinuitet kojim vraćamo povjerenje i svjesni smo činjenice da smo svi na istoj strani, te da smo pripadnici jednog naroda koji dijeli iste vrijednosti koje želimo vratiti među nas«.
Premda nisam imala to zadovoljstvo osobno nazočiti sjednici, na temelju onoga što je rečeno na sjednici, a što su prenijeli mediji, a i onoga što nam je prenio naš predstavnik Krunoslav Đaković, čini se da optimizma, za razliku od nekih ranijih godina, ne manjka. A i komunikacije i partnerstva. A bez toga ništa ne ide kako treba.
J. D.