Miroslav Pendelj suvremeni je autor koji je u posljednjih nekoliko godina iz svijeta radijskih drama, kojih je napisao oko pedeset, iskoračio u roman. Prvi njegov roman Školjka koja govori izašao je 2014. godine u nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice. Kod istoga nakladnika 2016. pojavio se i Posjetitelj. Slično kao u prvome romanu, i u Posjetitelju postoji podjela na cjeline. Vrlo jednostavni naslovi cjelina svjedoče o tomu da se ono što je doista važno može sažeti u nekoliko motiva. Naslovi cjelina su: Razne riječi, Vrijednost stvari, Duh pokretač, Zajedništvo, Svemoguća ljubav, Poletjeti i E-mail.
Roman započinje jedna snažna slika i uprizoreni motiv iz kojega se račva cijela priča. Na stolu se nalazi drvena figura Isusa visoka osamdeset centimetara koju treba popraviti narator – koji, kako saznajemo, nije kipar. Od ovako jakog i značenjski obojenog motiva može se izvesti cijeli niz pretpostavki i saznanja. Riječ je, pretpostavit ćemo, o vjerniku; ta figura zasigurno će imati važnu ulogu u romanu, a i nužnost popravljanja figure neće se zadržati na tako jednostavnom razvoju motiva. Naslov romana razrješava se već na prvoj stranici dolaskom neobičnog posjetitelja, mladića u trapericama, koji u figuri Isusa na stolu prepoznaje sebe. Ovakvo udvajanje motiva na samome početku ubrzava pripovjedni tijek i otključava cijeli niz stvarnosti koje ulaze u djelo. Najprije je to značenjsko polje kršćanske kulture, potom autobiografski elementi, koji, premda ne tako svojstveni modernome i postmodernome romanu, kod suvremenih autora također rjeđe, pronalaze svoje načine za iskazivanje univerzalnog. Osobno i autobiografsko je, dakle, samo instrument za prikazivanje općeg. 
U romanu koegzistiraju stvarnost i fikcija koja to prestaje biti, jer funkcionira kao druga stvarnost. Svijet ovog djela i svijet Pendeljevih radijskih drama prepliću se i smiještaju u istu ravan. Likovi iz drama ulaze u tkivo romana neosjetno kao integralni dio tkiva romana, a čitatelj tek kasnije saznaje kako je riječ o »kukavičjem jajetu« radijske drame. Intertekst se na kraju potpuno razotkriva, što nije sasvim uobičajen postupak. Svijet radijske drame iz koga je iznikao i sam romanopisac, kao i romaneskni predložak, iskreno priznaje: »Živim od smijeha«.
Njegov posjetitelj, neobični mladić koji putuje svijetom i predstavlja se kao Isus postaje pripovjedačev prijatelj i pratitelj u svakodnevnome životu. Isus s njime večera, svira gitaru, pije vino, vozi bicikl, zna obrađivati drvo... On ne govori svome domaćinu što treba činiti i kako reagirati u svakidašnjim problemima, on mu pokazuje svojim primjerom; s lakoćom i s osmijehom obavlja svakodnevne aktivnosti. Ovaj roman na vrlo interesantan način približava Isusa suvremenome čovjeku, koji postaje kao i on sam, suvremen. Moralni i didaktički momenti skrivaju se iza vedrine i jednostavnosti pripovjednoga teksta. Propituju se u romanu i ozbiljna pitanja vjere, ali je naglasak na svakodnevnom. Kako teče njegovo prijateljevanje s Isusom, naš dobrovoljni restaurator Isusove figure pomalo zapostavlja svoj rad, družeći se sa živim Isusom. Tek nakon što isprati svog prijatelja, posvećuje vrijeme obnavljanju figure. On čini od staroga novo, a isto tako njegov život dobija novi, osvježeni tijek i pravac. 
Roman ima zatvorenu, kružnu strukturu, počinje i završava se kucanjem na vratima.
Zbog svoje jednostavnosti u izrazu i zanimljivih obrta, roman pruža mogućnost pravoga uživljavanja, o čemu sam autor kaže: »Priče, događaji i ljudi koje sam izmislio mi se čine stvarnijima od onih koji već postoje. Čini se da izmišljeno traje dulje od stvarnoga«. 
Upravo ova izmišljena stvarnost donosi prijeko potreban mir i jednostavnost čitatelju. Riječ je o prozi koja govori prijateljskim jezikom i može, osim literarnog doživljaja, pružiti i prijateljski savjet. Nije riječ o sveprisutnoj literaturi samopomoći, nego o onoj vrsti literarne utješne i stilizirane riječi kakvu je književnost oduvijek svom čitatelju znala uputiti.
Klara Dulić