Ljudima je važno da se iskažu u društvu, da steknu ugled i prva mjesta, a do toga najčešće pokušavaju doći materijalnim imetkom. Zato im je važno kakvu odjeću nose, kakav auto voze, kakvu kuću imaju… I sami smo više puta svjedočili da se imućniji ljudi u društvu tretiraju bolje nego siromašniji. Onaj tko više posjeduje često mora uložiti mnogo manji trud da bi nešto ostvario nego onaj tko ima manje. Slažemo se da to nije u redu i da ne bi trebalo tako biti, a i sami više volimo da smo u društvu bogatih nego sirotinje. Međutim, kod Boga vrijede neka druga pravila. Prvenstvo bogatih vezano je isključivo za ovaj svijet, a o tome nas u Markovom evanđelju Isus poučava. On kao uzor ne ističe bogate pismoznance nego jednu siromašnu udovicu (usp. Mk 12, 38-44).

Čiji je prilog veći?

Suprotstavljenost bogatih i siromašnih česta je biblijska slika koja nas poučava da pred Bogom nije važno što imamo u džepu nego što imamo u srcu. Stoga je često društveni položaj u suprotnosti s položajem pred Bogom. Kako bi to naglasio, Isus poučava svoje učenike sjedeći ispred hramske riznice, gdje dolaze ljudi ubaciti svoje priloge. Prošlo je tu ispred njega i njegovih učenika mnogo uglednih ljudi, mnogo dotjeranih i učenih, mnogo onih koji su darivali zaista velike priloge za Hram. Po nekoj ljudskoj logici Isus je trebao nekog od njih uzeti za primjer. No, nije. Uzima siromašnu udovicu, koju učenici, da su sami tu bili, možda ne bi ni primijetili, a ako i bi, od nje bi okrenuli glavu. Shvaćamo u ovoj pouci kako su sva ljudska nadmetanja da su najpametniji, najučeniji, najugledniji, najviđeniji, ispraznost. I mnogi koji su došli u hramsku riznicu toga dana zapravo su svoj prilog koristili za novo hvalisanje u društvu i učvršćivanje svog ugleda. Veličina priloga nije određena veličinom njihove humanosti i dobre namjere nego željom da se još jače istaknu. Ne možemo ni pretpostaviti kolike su količine novca ubacivane, a nasuprot tome dolazi udovica i ubacuje dva sitna novčića. Možemo zamisliti njenu nelagodu, poniženje koje je osjetila, ali i prijezir onih koji su vidjeli što je ubacila. Ipak, Isus kaže blago njoj. Na čemu joj je blago, na tome što nema ništa, što je u društvu smatraju manje vrijednom zbog njenog siromaštva, što je ponižena i marginalizirana zbog svog materijalnog stanja? Ovo bi se zapitao svaki čovjek, Isusu je to jasno, zato daje objašnjenje. Mnogi bogataši ubacivali su mnogo novca. Ipak, to mnogo nije značilo ništa, a ona je ubacila tek dva novčića. Ta dva novčića odzvonila su okupljenima, jer su bila jako male vrijednosti, ali odzvonila su i Isusu, jer je ona s tim novčićima dala sav svoj imetak i još mnogo više – darivala je sebe. Tako je mnogo blaga ostalo bezvrijedno pred skromnim darom jedne sirotice, jer oni prije svega svojim darovima nisu ugrozili svoju egzistenciju, »svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška« (Mk 12,44), a mnogi su svojim darovima raspirivali svoju oholost i nadmetali se tko će više dati i time kupiti ugled u društvu. Ona je dala »sav svoj žitak«, sve što je imala, a pritom je morala zbog neimaštine po tko zna koji put osjetiti nelagodu i otrpjeti prezrive poglede okoline.

Dar nije samo novac

Ovaj život je kao hramsko dvorište u kojem smo s Isusovim učenicima i gledamo kako se slijeva mnoštvo i u riznicu Crkve ubacuje svoje priloge. I nečije sve nama izgleda kao ništa i podsmijevamo se kao nekad siromašnoj udovici. A naš prilog nije samo novac već zalaganja i ugradnja sebe u ono što je Crkva – Božji narod. Odvajanje slobodnog vremena za volontiranje, za pomaganje, za sudjelovanje u radu župe, trud i rad za neko veće dobro, koje je nemjerljivo materijalnim mjerama, odvajanje svojih sredstava za siromašne, sve su to naši prilozi u crkvenoj riznici.
Važno je zapamtiti, Isus, bez obzira na veličinu darova, nije više cijenio bogataše, jer on gleda na ljudska srca. S druge strane, on je uvijek na strani siromašnih, jer je znao koliko je muke morala proći ova udovica da bi došla do ta dva novčića male vrijednosti. Unatoč tome, nije ih zadržala za sebe, ogorčena teškoćom života, nego ih je darovala. Tako je ona ubacila više od onih koji su ubacili bogatstvo. Isus, po tko zna koji put primjerom za uzor stavlja siromašne i odbačene od društva. Tako traži naš zaokret u promatranju i djelovanju. Želi naše potpuno darivanje njemu i Crkvi, kao i da se ostavimo kritičkog promatranja drugih, jer nikada ne znamo što je pozadina i što je u ljudskim srcima. To samo on zna.