Stjepan Bakšić, teološki pisac i vjerski publicist, rođen je u Cvetkovićima kod Jastrebarskog 15. prosinca 1889. a preminuo je u Budrovcu 7. kolovoza 1963. Započeo je gimnaziju na Sušaku i nastavio u Zagrebu (1902. -1909.) kao pitomac Nadbiskupskog sirotišta. U Zagrebu je na Bogoslovnom fakultetu studirao teologiju i 1913. postao svećenik. Studij je nastavio na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu i završio u Insbrucku doktoratom filozofije 1915. i teologije 1918. Po povratku u Zagreb bio je gimnazijski vjeroučitelj. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu predavao je osnovno bogoslovlje od 1919. do 1924. Od 1922. član je Hrvatske bogoslovne akademije, a od 1953. do kraja života generalni vikar nadbiskupije.
Kao student objavljivao je pjesme u časopisima i listovima: »Hrvatstvo«, »Za vjeru i dom«, »Hrvatsko pravo«, »Luč«. Uz nastavnički rad Bakšić je vrlo mnogo pisao. Njegovi bogoslovni priručnici sadržajem i opsegom nadilaze udžbeničku teološku literaturu. Magistralnim dogmatskim djelom »Presveto Trojstvo« (1941.) i djelom »Bog Stvoritelj« (1946.), znatno je pridonio utvrđivanju hrvatskog teološkog i filozofskog nazivlja. Uređujući od 1919. do 1936. »Katolički list« Bakšić je pokazao istančanu osjetljivost za neposrednu vjersku, crkvenu i političku stvarnost i sposobnost aktivnog zahvaćanja u zbivanja. U crkvenoj javnosti isticao se i propovijedanjem te bio jedan od najuglednijih govornika u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Prema T. Šagi Buniću bi je »naš prvi hereziolog i jedan od korifeja katoličke teološke publicistike«.
