Marko u svom evanđelju opisuje susret Isusa i slijepog prosjaka Bartimeja na izlasku iz Jerihona (usp. Mk 10,46-52). Osim što nam ovaj susret otkriva Isusov mesijanski identitet, koji on potvrđuje čudom prosjakovog ozdravljenja, također nas poučava i o vjeri.

Dva tipa vjernika

Kada je Isus sa svojim učenicima i silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, na putu je naišao na slijepog Bartimeja koji je sjedio i prosio. Mnoštvo koje prati Isusa svojim činom sugerira da vjeruje u njega, a kada Bartimej glasnim vikanjem krene izražavati svoju vjeru, oni ga ušutkuju jer se ponaša nedopustivo i neprimjereno, kako smatraju. No, njihovo je ponašanje hirovito i podložno promjenama u ovisnosti od situacije, pa kad Isus pozove slijepca i oni mijenjaju svoje stajalište, te ga ohrabruju da ustane i odazove se Isusovu pozivu. Ovim manje bitnim činom ukazuju na mnogo značajniju vrstu prevrtljivosti u zavisnosti od trenutka. Naime, Isus iz Jerihona kreće prema Jeruzalemu gdje mu se sprema muka i smrt. Mnogi će iz mnoštva koje sada ide za njim i prikazuje se kao vjeran puk, pristati uz ono mnoštvo koje će uskoro tražiti smrtnu osudu i odbaciti Isusa kao prevaranta i nekog lažnog proroka. Dakle, vjera mnogih koji slijede Isusa i određuju norme ponašanja slijepog prosjaka s ruba društva samo je privid i pristajanje uz trenutne društvene trendove, pa kada se situacija promijeni i oni će promijeniti svoje mišljenje. Tu ni nema prave vjere.
Nasuprot mnoštva stoji jedan čovjek, Marko kaže da je to slijepi prosjak, dakle čovjek s ruba društva, odbačen, živi od milostinje, nemoćan zbog svoga hendikepa. Težinu njegovog života možemo shvatiti još lakše kada znamo da su ljudi s hendikepom smatrani u ono vrijeme grješnicima, ili potomcima grješnika, a nedostatak koji imaju promatran je kao kazna za grijehe. Dakle, Bartimej pripada tom odbačenom sloju ljudi. Kada je čuo da Isus dolazi, on ga glasno doziva, a želi samo jedno: da ga Krist ozdravi. Način na koji ga zove: »Sine Davidov«, izraz je početne vjere, jer je to u narodu bio naziv za Mesiju. A samo dozivanje predstavlja molitvu, vapaj koji traži uslišanje. Oni koji idu za Isusom smatraju taj vapaj neprimjerenim, jer nije na prikladnom mjestu i u prikladno vrijeme, jer oni, iako slijede Isusa, nisu još naučili slušati ljude na način na koji je on to činio. Procjenjuju situacije tako da ne stavljaju čovjeka na prvo mjesto, a Isus uvijek čini suprotno. On želi čuti molitve i uslišati vapaje nevoljnika, osobito onih koji dolaze s ruba društva, kao ovaj slijepi prosjak. Nikada ne želi ušutkati iskrene molitve, niti su mu društvene norme bitne da odredi je li za to pravi trenutak. Oni koji idu za njim nisu to od njega naučili. Ni iskrena vjera ne brine za društvena odobravanja, što vidimo iz Bartimejeva ponašanja. On ne mari što se oko njega događa, jedino mu je bitno da se Isus odazove na njegove molitve. Tako Bartimej svojom molitvom i vjerom stoji nasuprot onih koji slijede Isusa i misle da vjeruju i nešto znaju, a ipak nisu u potpunosti usvojili Isusovu pouku.

Preispitivanje vjere

Evanđelje nam po tko zna koji put odbačenog i nepoučenog čovjeka stavlja kao uzor u vjeri. Mi se kao vjernici često štimamo i mislimo je li prikladno pokazivati svoju vjeru, je li trenutak ili mjesto za to, pa se ponašamo poput ovog mnoštva koje slijedi Isusa. Ako procijenimo da je lakše i pogodnije odbaciti Isusa i njegov nauk zarad nekih društvenih ciljeva, učinimo i to. Možemo li reći onda da smo uistinu vjernici, kršćani? Isus želi našu iskrenost, želi vjeru bez ustezanja, bez usklađivanja s prolaznim trendovima i ljudskim mišljenjima. On želi da naša molitva bude iskrena i ustrajna, kao Bartimejeva. I što god nam se činilo kao prepreka, molitva ne smije prestati, jer za Boga nema prepreka. On traži vapaj iskrenog molitelja da bi odgovorio uslišanjem.
Važno je uočiti kako Bartimej ne postavlja pitanja i ne tuži se na situaciju u kojoj se nalazi, on samo traži smilovanje. I kada ga Isus pozove, on hita, jer vjeruje. Vjera ga je spasila, kaže Isus. Ovaj kratki evanđeoski izvještaj propituje našu vjeru, ispituje njenu iskrenost i veličinu, propituje naše molitve, jesu li one iskreni vapaji ili samo usputno brbljanje, jesu li one propitivanje Boga o tome zašto nam je dao neki križ ili iskrena želja za susretom s njim u nadi da će nam pomoći. 
Ana Hodak