Tražeći putove izlaska iz krize, koja im je sve očiglednije potresala scenu i, razumije se, još jednu priliku vlastita oporavka, početkom osamdesetih godina XX. st. u subotičkom su se kazalištu odlučili za scenski »iskorak« prema onim vrijednostima što ih glumcima i publici provjereno nude i donose – baština i tradicija, te srcu blizak domicilni, ikavski izričaj. 
U tom kontekstu praizveden je (25. siječnja 1980.) dramski prvijenac Đure Franciškovića Č’a Grgina huncutarija, u režijskoj postavci Boška Pištala. Komad je nastao u dosluhu s vedrim i duhovitim pučkim igrokazima Matije Poljakovića i drugih pisaca koji su se javili slijedom njegovih dramskih uspješnica početkom druge polovice XX. stoljeća, kada je onodobna kazališna publika iz Subotice i drugih mjesta u kojima je ovdašnji teatar gostovao pokazala doista veliko zanimanje za ovakvu vrstu djela. 
Slijedom rado prihvaćanih ponuda, ne samo darovitog i plodnog Matije Poljakovića, već pisaca kao što su Pavao Bačić, Ivica Jakočević, dvojac Stipan Matijević i Geza Kopunović, te Lajčo Lendvai, a u susjednoj Mađarskoj u prostoru koji zatvara Bajski trokut djela najprije Ivana Petreša, a potom i Antuna Karagića.
U ozračju sve veće krize, po mišljenju kritičara Franciškovićeva je Č’a Grgina huncutarija dospjela na ovdašnju scenu i kao repertoarsko osvježenje pridonoseći i uvećavajući raznovrsnost kazališne ponude. Premda je igrokaz pisan ikavskim izričajem dobrodošao, kako zapaža Ladislav Kovačić [Rukovet, 2., 1980.], istodobno ono može biti i znak nemoći, budući da izostaje njegova nužna nadgradnja. Ovakav stav nije izrečen s ciljem pokude Franciškovićeva teksta, već sa željom da se postavi pitanje: zbog čega se u gradu kojemu ne manjkaju književni stvaratelji više nitko ne poduhvata pera kako bi oslikao ovo podneblje ambicioznijim dramskim djelom od onoga koje ne ide dalje od već viđenih dramskih dosega pučkih igrokaza s pjevanjem. 
Do mogućih razloga, pa i odgovora na ovako postavljeno pitanje moglo se doći promatranjem sudbine onih djela Matije Poljakovića i Petka Vojnića Purčara, dvojice uglednih i priznatih hrvatskih pisaca, koji su se osmjelili slojevitije pozabaviti vlastitom suvremenošću, ali su upravo iz tih razloga doživjeli brojne prigovore i političke diskvalifikacije iz tabora vlastodržaca, nakon čega ih je kazališna uprava bila prinuđena skinuti s repertoara, premda su ih gledatelji prihvaćali, a stručna kritika visoko ocijenila. 
Unatoč svim ogradama prikazivač je predstavu označio kao pun pogodak, pohvalivši učinak glumaca, na prvom mjestu Mirka Huske, Ivice Jakočevića i Geze Kopunovića, kao i prinos redatelja Boška Pištala. Bila ova predstava uz ili niz dlaku, pogađala ona nečiji kazališni ukus, ili ne, Č’a Grgina huncutarija Đure Franciškovića premostila je stanovitu repertoarsku prazninu, ispunila gledalište posjetiteljima koji su zadovoljni napuštali Talijin hram i ne na posljednjem mjestu – također i zamjetno puniju kazališnu blagajnu.